Ja sam jedna od onih zakaluđerenih
budala koja osim premlaćene ljubavi nema ništa misleći da je i to dovoljno da
se održi kazna vezana nejasnom prošlošću jednog
tako providnog jutra koje samo jesenje proljeće može da stvori.
Tuga koja se slijevala dugi niz godina, danas,
vjerovatno poticana veselim kapljicama koje su redovno bile tužnije od samih stolova oko mene u danima tame.
Za čovječanstvo postoji vrijeme prije Krista i vrijeme poslije njega,
ja svoje vrijeme mjerim drugačije mada nam se svi svetci poklapaju, sve dolazi redom,
vrijeme prije mraka i vrijeme poslije mraka...
Navika, naslonjena potkova pobjedničke utrke koja se nikad nije ponovila koja je samo bila
biti i ostati, koja me koštala stanja kojeg smijem nazvati rekapitulacija duše...
Saharin je bila i suviše gorak, korištena prebrzo, premnogo, istrošena u prokletosti
nejasne prošlosti moje.Ovo je slijedeći dan poslije jučer...
"neću biti nedorečen
neću spajati
navikama
naše obraze
koji pridržani
u dlanovima
naginju
prema prozoru
u kome je
svjetlost
bijela"...
Svi su se uvukli u svoja ramena bez obraza lakše podnosimo svoje laži. Kucao sam ti davno na vrata kuc, kuc,kuc...
Danas živimo u nekim desnim hemisferama, osluškujemo susjede, kucaju i oni na vrata
nock, nock, nock...
Željan sam slavonsokog hrasta.
stigao je prije
nego je stigao
da zavadi obje
ruke u zraku
umorne od mahanja
zadnjeg ovog
Mogu dugo ostati budan kao da je noć jedini saveznik kome vjerujem i kao da neprospavana nije ništa bolja od naspavane, trijezna od pijane...
bez oklopa
prazna kao noć
izrasta snen
vezan za krila
prah je na njima
dodiruješ i ubijaš
svakim pokretom
leptira u prvim
koracima
slobode nema
u njima ili nama
pitam sebe
Pročitam ponekad stih, dva, onako iz sredine
splasnutog sjaja
ove luke očaja
u kome ležim
Nisam baš u svakom stihu nisi niti ti, tko sam što sam?
Redovno dišem, završavam dan ispunjen nikad sebe pun.
Spalit ću i ovu noć na lomači...
da je zrak
samo sloboda
udavio bih
sve svoje dane
u prvoj kiši
i udahnuo
i izdahnuo
isti tren jer
sebe ne čekam
Znam da je nešto iznad nas, nepojmljivo i nepoznato. Prepoznam ponekad u oblaku znak koji mi govori u zagonetkama...
"U noći presvučenog titana
kipovi naših tijela šute
lijepo je bilo krvariti
pod ovakvim nebom
a jutro će pronaći samo
odgovor zamišljenih
pluća u tvojem krilu
jer u tvom naručju dišem
i srce morskom solju napunjeno
u svakom licu vidi tvoje
lijepo je bilo krvariti
pod ovakvim nebom."
Post je objavljen 05.05.2017. u 22:00 sati.