Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/erytheiatheredone

Marketing

Tipkovnica za borbu


Ovo će i opet biti jedan poduži post pa se naoružajte strpljenjem.
Problem s dugim postovima nije u njihovoj dužini već u površnosti onih koji ga nemaju strpljenja pročitati.
Površnost nije prisutna samo kod čitanja dugih postova već i u svim drugim segmentima života.
Ljudima se jednostavno više ne da truditi gotovo ni zbog čega. Gdje god treba uložiti imalo truda odustaje se. Ako želimo poboljšati kvalitetu života moramo naći načina da savladamo te prepreke.

Živimo pod oštrim i nemilosrdnim apsolutističkim režimom. U tom mraku mnogo smo zala i nevolja pretrpjeli, vapajući i cvileći u svojoj potištenosti.
Jauke ispijenog i nemoćnog naroda nitko ne čuje.
Uvijek smo i živjeli neke loše sisteme i birali pogrešne ljude koji na putu ostvarenja svojih osobnih ciljeva nisu marili za naše živote, osječaje i naša prava.

Ljudska povijest je povijest borbe ljudskog duha. Ljudi su ti koji su stvorili svijet kakav danas je i on se ne može promijeniti dok se mi kao ljudska bića ne promijenimo.
Na pragu smo samouništenja i više ne možemo računati na kolektivnu svijest.
Do ideje zajedničkog nazivnika ne može doći ako uvijek očekujemo od drugih da se mijenjaju dok sami nismo spremni to učiniti.
Nemojmo šutiti i ostajati u pasivnosti koja je zajedno sa negativnom energijom pokorila svijet.
Nema te revolucije koja može našu negativnu energiju učiniti pozitivnom to radimo jedino i isključivo svako za sebe.
Mi smo ti koji odlučuju hočemo li hodati zemljom ili letjeti nebesima.
Trebamo prepoznati one koji nas izrabljuju, potlačuju i vrše nad nama nasilje i nepravdu.
Moramo im se oduprijet i pružiti im istinu jer oni se istine boje, ignoriraju ju, prešučuju, cenzuriraju i progone.
Prestanimo biti pokorni sluge lošim gospodarima.


Tek sad slijedi dio kad će vam strpljenje i mudrost biti najpotrebniji. Čitajući izvrstan govor Vlade Gotovca o ljudskim pravima podsjetite se da ne morate uvijek biti pijuni u nečijim prljavim rukama.


" Ljudska prava nisu trenutno otkriće naše epohe niti su činjenica koja je formulirana u nekom političkom programu, za jedan trenutak, nego spadaju u jedan postupni, tisuće godina dugi hod u kom je čovjek pokušao objasniti na koji način njegova sudbina naspram svijeta u kom živi, koji doživljava istodobno kao nešto izvan sebe i kao svoj vlastiti dio, kako i na koji način, dakle, u takvom položaju treba zazvučati njegov osobni slučaj. Što je on zapravo u tome?

Vi svi znate da je naprosto nemoguće govoriti o čovjeku a da nas dvije komponente neprekidno ne ispunjavaju svojom beskrajno surovom paradoksalnošću: na jednoj strani čovjek je biće trenutka, beskrajno krhak, jednak svim onim slabim bićima koja se na ovom planetu pojavljuju za jedan trenutak i zauvijek nestaju; s druge strane to je jedino nama poznato biće, jedino kojemu je to dano, koje govori o vječnosti, o kategoriji koja bi trebala ispuniti sve mogućnosti koje su uopće moguće, koje bi dakle trebalo govoriti o onomu što prelazi mogućnost govora. Čovjek je, dakle, biće koje istodobno postavlja bezgraničnost kao svoj obzor, a sam je samo jedan beskrajno slabašan trenutak u tom obzoru. On je biće o kom se može govoriti kao o jednoj beskrajno maloj mrljici koja na horizontu nastaje i nestaje prije nego je uopće o njoj nešto promišljeno. U velikoj temporalnoj oluji koja zahvaća svijet, kao jedna kozmička i apsolutna oluja, on je neizmjeriva ništavnost, a istodobno je on onaj koji tu oluju formulira, imenuje i pokušava joj dati smisao. Ništa čudnije i ništa zagonetnije – i u tome jest ljudska zagonetka, u svojoj općenitosti. U tome i jest čovjekov pokušaj da se snađe pred tako nezamislivom sudbinom kakva mu je dana i da otkrije kako se to uopće zbilo da mu je takva sudbina dana, gdje joj je podrijetlo i što ona zapravo od njega traži. Zašto je ta beskrajna raspolovljenost naše sudbine tako duboko tragična, puna tjeskobe, straha i siline istodobno, i nečeg veličanstvenog, zašto je baš to nama dano? Jer to nama jest dano. Jer duh u svojoj veličini nije nešto što mi možemo na bilo koji način nazrijeti u uzročno-posljedičnom odnosu. Naprotiv, i najegzaktnije biološke teorije moraju se zapanjiti pred činjenicom da imamo ovako razvijen mozak. Samo to! Još ne govorimo ni o duši ni o duhu. Jer je očigledno, unutar zakona koji vladaju oko nas kao biološki i zoološki, taj instrument beskrajno prerastao svrsishodnost koju bi mogao imati u takvom položaju. Ne može se nikakvim evolucijskim, u zoologiji i biologiji, razlozima objasniti zašto je čovjekov um toliko prerastao neposredne funkcionalne zadatke koje on ima u svijetu prirode. Ne možemo objasniti niti veličinu i mogućnosti tog, recimo tako, prirodnog aparata koji nam je dan jer one beskrajno nadilaze čak i ono što mi njime sada radimo. Taj naš mozak, ta zagonetna mala masa je tek na početku svoje upotrebe; najveći dio njezin, po svemu sudeći, još duboko sniva nedirnut našim zahtjevima, nedirnut našim potrebama i nedirnut našim nastojanjima da objasnimo sebe i svijet. Još i sad. Prisjetimo se činjenice da je već od samog početka čovjek bio fasciniran tom mogućnošću. Tako jedna od najstarijih priča koja je zabilježena na svijetu, jedna stara indijska metafizička tvorevina – koja je pokušala prvi put objasniti čovjekovu čudesnost i jedinstvenost, neizrecivu rijetkost i vrijednost čovjekovog života – kaže da je čovjekov život, u vječnosti naravno, tako rijedak i tako čudesan kao što bi bio čudesan događaj da se u jednom beskrajnom moru u kom živi samo jedna jedina kornjača, a u koje svakih milijardu godina pada jedan mali prsten, da se dogodi da taj prsten padne na nos toj kornjači! Toliko je rijedak, tako neočekivano u kozmosu jedinstven čovjekov život. Svakog pojedinca. Jer koliko god mi u beskrajnoj tjeskobi i tiskanju na ovom malom planetu izgledamo sebi pretjerano naseljenima, mi smo u relaciji kozmičko apsolutnih mjerila nešto što se uopće ne da niti obilježiti. Sva ta stiska izgleda kao mala biološka mrljica na jednom malom trunku koji u golemoj svemirskoj oluji juri prostorom. I ništa više. A nasuprot tome postoji ova ocjena da je svaki od nas ne samo tako rijedak, pa prema tome beskrajno vrijedan, nego jednako tako u tom kozmosu silno zauzet. Malo kasnije od te priče, u jednom velikom pokušaju da se čovjeka obveže na njegovu ljudskost, bez obzira na taj beskrajni i dramatični horizont u kom se ona pojavljuje, postoji u Bhagavatgiti, jednom od najranijih spjevova koji su pokušali da razriješe zagonetku kozmičkog položaja čovjekova, jedna predivna i za sva vremena obvezujuća rečenica koja glasi: “Ako ti ne ispuniš ono što trebaš, nešto se u kozmosu gubi, razara i propada”. Dakle to biće, koje je tako krhko i slabašno, je biće koje je obvezano samim temeljem postojanja. U tom samom temelju i jest njegova uloga obilježena tako da taj temelj uzdrhti kad on tu svoju obvezu ne ispuni. Taj apsolutni nesrazmjer, dakle, između tog trenutka i njegovog značenja, to je ono što neprekidno opija čovjeka, što ga neprekidno čini bićem koje je stalno u dramatičnim okolnostima uvijek kad misli o sebi kao biću, kad se samospoznaje. Čovjek treba biti apsolutno odsutan iz svih ljudskih kondicija pa da njegovo postojanje izgubi tu golemu, neizmjernu i neprocjenjivu dramatičnost i njezinu vrijednost.

Ljudska prava nisu ništa drugo nego zaštita mogućnosti da čovjek ispuni – duhovnim i materijalnim vrijednostima u neprekidnoj pokretljivosti individualne slobode i slučajnosti – svijet, i da je to i takvo ispunjavanje svijeta jedino moguće bićima koja se zovu ljudi. Ali, ne samo to; jedan veliki moderni biolog kaže da je raznolikost bića uvjet njihova postojanja. Prema tome nije raznolikost bića samo izum kojim se pojedinac štiti, to je zapravo potvrđivanje najdubljeg zakona koji vlada svijetom kom pripadamo organski, to je ispunjavanje zakona po kom uopće možemo biti. I upravo zato što su se suprotstavili tom temeljnom zakonu, totalitaristi nisu uspjeli. Naravno da nama biološki razlozi nisu jedini. Ono što zastrašuje u totalitarizmu to je činjenica da je on ukorijenjen u evropskoj misli kao njezina stalna komponenta.

U evropskoj misli već od Platona postoji jedno nastojanje, koje zovemo utopijom, da se oblikuje pravedan ljudski svijet, da se oblikuje svijet u kom će svi ljudi na isti način biti poštovani, da se oblikuje svijet u kom će svi ljudi na isti način moći postići iste ciljeve i u kom će svi ljudi na isti način moći ispunjavati svoju ljudsku sudbinu, da se stvori svijet u kom ni jedan element u našim odnosima neće biti takav da umanjuje slobodu, dostojanstvo i pravednost naših odnosa. Pa je zapanjujuće da je takav jedan poredak vrijednosti, uz koje svi pristajemo, pokazao tako katastrofalne rezultate kad se počeo ostvarivati. A zašto se to dogodilo? Evropska misao u tom dijelu mogla bi se najjednostavnije nazvati futurističkim planerstvom. Evropljanin želi planirati, cijela zapadna civilizacija je u svojoj biti bila opsjednuta futurizmom, gledanjem u budućnost i planiranjem budućnosti. Čovjek se opirao socijalnim motivima svoje nesreće i želio je planirati svijet u kom takvih nesreća ne bi bilo, osjećajući se i bez njih odviše nesretan u svijetu u kom postoji. Napokon, taj san koji je zapravo san o vrlo jednostavnoj ljudskoj sreći i koji je stalno bio nazočan, koji se razgolio najviše u vrijeme prosvjetiteljstva, zavladao je ljudima na jedan način koji ih je pozvao da ga počnu praktično ostvarivati. (I marksizam nije ništa drugo nego pokušaj da se taj san i taj utopijski element evropskog mišljenja naoruža, pretvori u praksu i počne djelovati. I to se dogodilo. Marx je kao energiju našao proletarijat, kao metodu osvajanja svijeta da bi uopće takav postao našao je revoluciju, a kao praksu kojom će se to učiniti našao je diktaturu proletarijata. Vjerovao je da je time stvorio sve pretpostavke za ono što je on i sam izjavio, a to je da je čovjekov korijen sam čovjek. Ta rečenica, koja tako jednostavno zvuči, bila je rečenica od koje je utopija počela dobivati one dimenzije koje je dobila. Jer, sve do Marxa utopija je bila položena u evropsko mišljenje na taj način da se nikada nije mislilo da je sav taj utopijski sadržaj u čovjekovim rukama, nego se uvijek mislilo da ispunjajući taj utopijski sadržaj mi ispunjamo jedan zakon, bio Božji ili nečiji drugi, nećemo sada o tome raspravljati, koji je u samim stvarima i da je potrebno samo da se ponašamo kako je Platon mislio, po razlogu samih stvari, pa da će se onda takav svijet ispuniti. Dakle, u utopiji je prije Marxa svijet bio kriv što nije utopijski realiziran. Marx čini obrat, on smatra da nije svijet kriv, nego da smo mi krivi što vjerujemo da svijet nama vlada. Sam čovjek vlada svim. Čovjek se u ovoj Marxovoj rečenici, koja je sigurno najpresudnija, oteo svim drugim vrijednostima i svim drugim silama. To se u filozofiji zove antropocentrizam, to je pokušaj da čovjek postane sam sebi i svemu što čini – središte, ishod, zakon i projekt. U tom času je riješena sudbina utopije jer utopija, kao što se pokazalo, u čovjekovim rukama postaje najbrutalnije i najbesmislenije oružje.

Ima li što prirodnije onda da se svijet prihvati ljudskih prava u čijem temelju stoji pojedinac, onaj za koga je odavno već, prije dvije tisuće godina, jedan od najvećih umova svijeta rekao: “Svaki čovjek je svrha, ni jedan čovjek nije sredstvo!” I samo u svijetu u kom je svaki čovjek svrha a ni jedan čovjek nije sredstvo, samo u tom svijetu čovjek ispunjava doista svoju ljudsku sudbinu. I mi se tom svijetu približavamo. Mi smo epoha pojedinca, mi smo epoha koja je konačno shvatila da je pojedinac konkretno mjerilo svega što čovjek čini. Ako govoriš o slobodi, ako pojedinci nisu slobodni, teško je dokazati da su svi zajedno ipak slobodni, jer je to besmisleno. Ako pojedinci ne mogu ispuniti svoju ljudsku sudbinu, teško je dokazati da bi ljudi koji ne ispunjavaju svoju sudbinu zajedno učinili veliku sudbinu svijeta. Ako svaki od nas u svojoj raznolikosti ne može pokazati što je, teško je dokazivati da svi zajedno dokazujemo što smo. Ono što izgleda tako banalno i očigledno nemoguće, bilo je sto godina programom Evrope. Nemojte misliti da je to samo neka puka đavolska zavjera, omaška ili nekakvo neznanje. Ono što ljude čini često tako duboko lakovjernim da i ovakve ideje prime kao svoj program, to je ljudska nesreća. Čovjekov svijet je bio ispunjen s toliko patnje (ovaj perfekt ovdje ne znači da je više nema, ja govorim samo s obzirom na ideje koje sada izlažemo), da je lakovjernost prema sreći bila prirodna ljudska reakcija prema nesreći. Svi koji nas uvjeravaju da ćemo biti sretni, vrlo brzo postaju naši učitelji, pa čak i oni koji gataju uz kavu u kavani. I njih sa zebnjom slušamo, nemojmo se toga sramiti. I najdublja misao o čovjeku, koja ne razumije tu činjenicu da čovjek sa zebnjom sluša gatanje iz kave ili iz karata, ne razumije čovjeka. Čovjek doista stalno strepi, on neprekidno ima zašto strepiti, a ta strepnja koja nas ispunja nije ugodna. I ako nam netko tvrdi da će nas tog bremena riješiti, mi vrlo brzo pristajemo na to. Ništa manje breme nije ni sloboda. Dostojevski kaže da je u biti čovjekovoj usađen strah od slobode jer je teška, i jedan njegov junak kaže – “Svaki čovjek čeka da što prije to svoje breme nekom preda”. Teško je biti slobodan kao što je teško biti i živjeti u miru. Mi mislimo da su te stvari jednostavne i da od nas ništa ne traže. Međutim, živjeti sa svojim pravima i živjeti u miru, što je za moderni svijet postalo isto, je gotovo tako teško kao živjeti u ratu, samo s jednom razlikom da je težina u tome što moramo stalno stvarati vrijednosti, dok je u ratu težina u tome što ih uništavamo. Tjeskoba stvaranja nije ništa manje zagonetna, duboka i potresna od tjeskobe nestajanja, ali vrijednosti koje se tako stvaraju vraćaju i veličinu, i dostojanstvo i ljepotu čovjekovog života. Pomislite da samo zato što je nešto teško napravimo zbrku između ove dvije stvari! Moramo misliti na najsuroviji način: uništiti Michelangelovu Kapelu i stvoriti je – podjednako je teško djelo. Pa ipak, zamislite svijet bez svih tih vrijednosti. Što ostaje čovjeku bez njih? Prava pojedinca su prava da to postoji.
Ona, politički formulirana, izgledaju vrlo apstraktno, ali ne smijemo zaboraviti da svako pravo pojedinca postoji samo kao praksa svakoga od nas. Nijedno učenje, ma kako bilo privlačno i kako izgledalo duboko, nema nikakve vrijednosti ukoliko ga nitko i nigdje ne prakticira. A ako nitko ne prakticira mudrost i veličinu čovjekovog svijeta, onda to nije samo pitanje kako ćemo mi živjeti, nego – da se prisjetimo one Bhagavatgite – to je i pitanje je li uopće onda svijet moguć. Prava pojedinca, ljudska prava, temelje se na nečemu što ni jednog trenutka ne smijemo zaboraviti, a to je da čovjekova osoba, o kojoj smo govorili kao beskrajno krhkoj i o onoj koja misli vječnost, već tisućljećima duboko proživljava jednu devizu, da tako kažem, ako ništa drugo – za mene koji sam religiozan i duboku vjeru – da je ona apsolutna, da je individuum apsolutan na vrlo zagonetan način. Nemojte se dati zavesti od poruge da je to smiješno, da se zamisli da ja baš takav kakav jesam budem vječno u kozmosu. To nije taj identitet, to nije ta istovjetnost mog dugog nosa i ćelave glave. To je jedna druga istovjetnost, jedna istovjetnost na kojoj počiva svijet i u kojoj ja sudjelujem. Toj istovjetnosti se nitko ne može narugati, ali ruga joj se svakodnevno onaj tko smatra da su naša prava, koja iz nje proizlaze, nešto što se može dovesti u pitanje svakom takozvanom državnom ili partijskom odlukom. Ali rugamo joj se i mi uvijek kad njezin teret prepuštamo drugima, a mi to svi povremeno činimo. Činimo zato što najlakše vjerujemo u one misli koje nam olakšavaju život. Ne mora to čak biti ni sigurnost sreće, to može biti naprosto životna lakoća. I zato danas kad se govori o ljudskim pravima, u državnim i međunarodim formulacijama koje se daju, postoji nešto što zapanjuje po svojoj racionalnoj jednostavnosti, preciznosti i otvorenosti kao i općoj obveznosti koja je do sada bila nepoznata u svijetu. I zato se može govoriti da ulazimo u epohu pojedinca. Ne samo da se zahtijeva pravo da pojedinac bude slobodan i da u toj slobodi ispunjava sve svoje ljudske obveze i vrijednosti nego se države obvezuju da u sustavu svih svojih postupaka to imaju kao obvezu preko koje jedino, ako je ispunjavaju, mogu biti dio modernog, suvremenog svijeta.

Najdublje ideje u ovom svijetu, kad su bile usmjerene na to da čovjeku osiguraju veličinu i dostojanstvo, pozivale su ga na samoću. Ne u smislu da napusti druge, nego u tom smislu da sam donese odluku o vrijednostima koje će živjeti i s kojima će živjeti. A to je bitno, ta samosvijest i ono što je organizira. Mi se naravno, sasvim sigurno, ne rađamo sami na svijetu u pustom, praznom i neoblikovanom prostoru. Sa svih strana se oblikuje čovjekovo biće, ali samo u jednom trenutku to biće postaje svjesno svih tih činjenica i o svima njima donosi odluku. I onaj tko o svim tim činjenicama nikad nije donio odluku, nije postao čovjek. On spada u ljudsku vrstu, u zoološkom smislu te riječi, ali nije on čovjek. Nitko više ne definira čovjeka da je to spodoba koja hoda na dvije noge. Puno više se traži da bi se ušlo u kategoriju čovjeka. Upravo zato i ljudska prava počinju fiksirati ono što je nekada bilo, gotovo bi se moglo reći, područje heroja. Sad to postaje pravo svakoga.

Različitost bića je, dakle, najprirodniji i jedini način na koji se može odgovoriti na pitanja koja nas potresaju; kao što su obveze, koje proizlaze iz povijesti, u povijesnim vrijednostima, u prizorima veličine koje susrećemo u velikim knjigama, u velikim slikama, u velikoj arhitekturi, u patosu naših velikih djela; kao što su ona obveza nama da izgrađujući svijet ostanemo ne samo u dosluhu nego u zadaćama koje ta veličina pred nas postavlja, jer u svakom od tih djela nije samo nekakva estetička ili trenutna vrijednost, u njemu je ono što najviše poziva, to je da se obnavlja, neprekidno obnavlja, velika strast građenja čovjekovog svijeta, a tu strast možemo ispuniti samo onda ako smo, prvo, slobodni a, drugo, doista prepoznajemo što čovjekov svijet jest. A taj svijet, koji se formulira u ljudskim pravima, to je svijet onih vrijednosti koje pokazuju, svakodnevno pokazuju, da je čovjek, uz to što je trenutno biće, očigledno i biće koje beskrajno nadilazi taj trenutak. Jer samo zato tisuće godina čitamo iste knjige s dubokom i potresnom zahvalnošću, s osjećajem njihove ljepote i veličine. Samo je tako moguće da i danas nama bude velik Dante kao što je bio, čak i veći nego svojim suvremenicima. Jer kad je on pisao Božansku komediju, kao što znate, u Italiji gotovo nitko za nju nije znao, nije o njoj ni vodio računa. Jedino je možda jedan od njegovih velikih prijatelja znao što se zapravo događa u toj maloj sobici gdje on žmirkajući, poluslijep, ispisuje najljepše stranice evropske poezije.

Mi smo ljudi koji su to otkrili, to nas obvezuje, i ta veličina pokazuje da su tisućljeća zapravo, kao što nam pokazuju recimo Grci, nešto što nas stalno drži zajedno, na okupu, i što nam stalno daje razloge i postavlja pitanja da bismo djelovali i bili ljudi. Tako izgleda kontekst u kom se javljaju ljudska prava, najšire. A najuže izgleda onako kako mi svakodnevno postupamo, kako u svakom trenutku odgovaramo na izazov onoga što nas želi pretvoriti u mrlju. Jer svakodnevni život je sklon tome da umrlja pojedinačnost, jer je ona naporna i onom tko je osjeća i onom tko je susreće. Biti pojedinac to znači i susretati pojedinca, to je vrlo teško, svakodnevno voditi računa da je
drugi jednako vrijedan kao i ti, svakodnevno znati da drugi ima sve ono što ti imaš – sva prava, sve dužnosti, i da ga tako trebaš susresti. I zato je veliki Rilke rekao da se ljubav prepoznaje ne po tome što drugoga posjeduje nego što ga štiti. Ljubav je zaštita tuđeg postojanja i tu je veličina koja iz nje stalno izbija i čini nas vrijednima. Zato ljudska prava nisu ništa drugo, nego točno u okviru države formulirani ideal koji već tisuće godina čovjek želi ispuniti, a koji vrlo jednostavno glasi: “Ja sam ljudsko biće, neizrecivo vrijedno, i mora se osigurati sve što je potrebno da tu vrijednost na Zemlji ispunim”. "

Post je objavljen 07.05.2010. u 12:07 sati.