Pregled posta

Vrdoljakov "Tito": blamaža uglednog redatelja

Bio sam okupiran raznim drugim stvarima, i hop, prošla tri tjedna a da ništa na blogu nisam objavio! Evo sad, da obnovim ovu svoju djelatnost, nešto na brzinu o povijesnoj temi.



Tj. barem ja tu problematiku i osobu tretiram kao povijesnu temu, kao nešto iz prošle a ne aktualne stvarnosti. To određuje drugačiji način diskusije, nego da ju/ga tretiramo kao da je aktualna. Kao da razgovaramo npr. o Aleksandru Velikom, Ivani Orleanskoj ili Georgu Washingtonu. Ili šahistu Bobiju Fischeru. Mislio o njima dobro ili loše, to je povijesni kontekst i nema veze s političkim uvjerenjima o tome što trebamo činiti danas i u bliskoj budućnosti. (No, ja se s Titom, za razliku od Vrdoljaka pa recimo i Pere Simića, nikad nisam slikavao. Jesam recimo s Franjom Tuđmanom; što je jedan od razloga, zašto mi je o njemu teže pisati, i ne mogu mu još pristupati povjesničarski. )

za pojmovno razlikovanje, pogledajte moj komentar o činjenicama, tumačenjima i vrednovanjima u historiji (tj. znanosti o povijesti).

Zato je jedan od naslova u sadržaju mojega bloga "Povijest treba razumijeti" (a ne suditi). Sudimo o sadašnjici, a gradimo budućnost.

Na blogu sam bio objavio komentar nakon prve epizode. Također sam to objavio na forumu Hrvatskog povijesnog portala, gdje je bilo zanimljvih diskusija. Pogledajte na tom forumu i diskusije Tito - strogo povjerljivo i Tito - tajne vladara, u kojima je sudjelovao i Zvonimir Despot, autor dvije knjige o Titu.

Nakon četvrte epizode, postalo je jasno da je godinama najavljivana i reklamirana serija fijasko, zbog kojeg će se još voditi diskusije i netko možda čak snositi konzekvence. Ne zbog tendecioznog pristupa: to je bilo očito i očekivano. Riječ je, kao i u knjigama gorespomenutih Pere Simića i Zvonimira Despota, o nastavku mitotvorstva oko Titove osobe, samo s obrnutim vrednovanjem (bogovi i demoni podjednako su predmet mita). Ipak, i uz to ograničenje da se naslovnom liku serije pristupa kao objektu ljubavi i mržnje, a ne povijesnoj pojavi koju treba razumijeti, moglo se to napraviti mnogo kvalitetnije, Tome smo se od Vrdoljaka ipak i nadali. Ali on je izabrao da nešto sklepa, a da ne ne oznoji.

Primjećuju to mnogi pa se diže prašina i na Prisavlju (jučer Novi list o tome), pitaju se zašto su ulupani silni novci u nešto tako loše. Navodno je CD s prvom epizodom došao na HTV par sati prije emitiranja pa seriju nitko nije ni pregledao. Jedan dobar tekst Tihomira Ponoša u subotu 24. travnja u Novom listu.

Treći nastavak, koji je obrađivao navodno najintrigrantnije razdoblje, 1935.-1940., sticajem okolnosti nisam gledao. Koliko vidim, nisam ništa propustio - glavni junak je bio Pero Simić, koji je naravno samo iznosio ono, što je i u knjigama napisao. Dva razgovora s Kadrovskom komisijom Kominterne i jedna žalba na Ivana Gržetića da pije i ima birokratski odnos prema podređenima, 1935-1936., promovirani su u "dostave NKVD-u", jer je jedan od dvojice iz Kadrovske komisije, s kojima je Josip Broz - Valter razgovarao, radio i za NKVD (a možda i drugi). Međutim, on nije kontaktirao s NKVD, nego s kadrovskom komisijom organizacije, u kojoj je bio u radnom odnosu; to se spominje i u njegovim "Sabranim djelima". Kadrovska komisija je ono što bismo danas nazvali "odjel za ljudske resurse": ništa neobično da razgovaraju s zaposlenicima i pitaju ih što misle o ljudima s kojima rada. Arhive NKVD-a još nisu otvorene. Dokaza da je Valter surađivao s NKVD nema doslovce nikakvih. U onome što je o svojim suradnicima govorio nema političkih optužbi, većinom su ocjene pozitivne, i nitko od njih nije tada stradao, nego tek 1937.-1938. kad Valter i nije u Moskvi. Osim za Petka Miletića, nema dokaza da je nekome od njih stvarno radio o glavi i na uhićenje i osudu utjecao.

Kasnije, rujna 1938. Valter - Tito se morao naknadno izjašnjavati o svojem "odnosu s osobama koje su raskrinkane kao saboteri i neprijatelji naše partije", pa i o svoje dvije supruge, slično "raskrinkane". To su depresivni dokumenti vremena. Većina je već bila pogubljena, drugi u zatvoru. Tada su milijuni pisali takve dokumente, odricali se bračnih drugova, braće, roditelja... Kad je netko jednom uhićen,uopće nije dolazilo u obzir reći "mislim da su nevini, da je NKVD pogriješio". Nije to uzalud zvano "inkvizicijom", naime sumnja u rad "inkvizitora heretičke opačine" automatski te čini sumnjivim za herezu, uz načelo presumpcije krivice. Valter se posipa pepelom, kaje se što nije bio budan u radu u partiji, ali i u osobnom životu. Međutim, to nije denuncijacija, na sudbinu tih ljudi ne utječe.

Četvrta i peta epizoda nastavljaju tendencioznošću, ali i grubim faktografskim greškama i površnošću.

Iz četvrte epizode: Tito je "već drugi dan" nakon proglašenja NDH otišao u Beograd - netočno, otišao je tri tjedna kasnije. U Beogradu ga "nisu dočekali raširenih ruku" - što bi to trebalo značiti? Pa za njega, vođu ilegalne komunističke partije, znalo je samo par ljudi. A onda vrhunac:

Hej, halo molim, komunisti su navodno pobjegli iz Srbije pred četnicima!!?? A Nijemci, što, samo su gledali?

U petoj epizodi ma par zanimljvih intervjua, ali sve skupa jako slabo. O Bleiburgu se govori na način koji bi bio vrijedan prije 20 godina kad se to počelo u javnosti iznositi, naime bilo je dovoljno da se neke prije nepoznate činjenice iznesu, ali danas nikako ne zadovoljava, a svakako ne vrijedi 500.000 kuna po epizodi ili još više (bilo je dogovoreno šest milijuna za šest epizoda, "Mediteran film" traži sad od HTV-a još sitnicu od dva milijuna jer su eto bili vrijedni i napravili više). Zanimljivo, u cijeloj se epizodi Tita osobno zapravo jedva spominje! To je opet i kolega Ponoš primijetio: Gdje je nestao Tito?.

Post je objavljen 30.04.2010. u 21:51 sati.