Začuđena vlastitim mislima
stojim na obali neba:
-Možda je jabuka koju ubrah sa
stabla života bila ukleta...,
jer
navela me da sanjam
isti san po drugi put.
Osjećam navalu bijesa.
Ispijam tamu preostalu od noći
i braneći se
od navale studeni
ovijam kaput dana
oko svoga tijela.
Za nekoliko sati Sunce će biti
u središtu neba,
vrućina će paliti kožu,
a ja
ni tada neću biti spremna
na promjene u mojoj duši.
Osjećam zahvalnost na
tragu vjetra koji mi dodiruje lice.
Naumila sam putovati.
Nacrtanu kartu nosim u džepu.
Taložim hrabrost i obnavljam vid.
Želim osjetiti radost
slobodnog lutanja Svijetom...
ali, taj ponovljeni san me plaši.
Unosi pomutnju u uzbuđenje.
Možda sam nešto zaboravila?
Post je objavljen 26.04.2010. u 13:31 sati.