Pokušavam dokučiti vrijeme. Htio bi nekako vidjeti što je to, pa makar kao odnos onoga što mislim da mogu dokučiti.
Već ovdje nailazim na kritičku prepreku. Vidim li išta? Mogu li išta dokučiti? Kao da, ono čime jesam, ima mene, a ja tek posljedica, bez prave svijesti o tome, postojim. Pa, dobro, i takova mogućnost viđenja mogla bi biti nešto. Kao da tražim ikakovu čvrstu točku. Ustvari osjećam kao da su čvrste točke one najfinije meke supstance koje druguju s prazninom. Mislima to kao apsurd izgleda, ali kao da apsurd jest misao. Ona si utvara stvarnost. Da, ali osnovom čega? Postoji li taj neki cerv koji tjera sve ovo?
Pomalo je čudno što nisam samo to što jesam i što jednostavno ne živim to što živim i prihvatim to što je bez neke spoznaje. Možda jednostavno da pustim da me sva ova zbivanja jednostavno imaju; da ne budem… da ne budem svoj. Biti ičiji? Kakova je razlika u tome da sam svoj ili ičiji? To kao da je volja koja ikome pripada. Volja?
Zamislite psa koji juri oko drveta i nastoji uhvatiti svoj rep. Blesav pas, zar ne? Ne bi ja tako o psu takovu. Neka juri! Možda shvati nešto. On je na putu spoznaje. Kada takav pas shvati da je budala, tada on to stvarno i jest. To je veličina spoznaje. To je vrijednost! Kolike sam budale vidio koje toga nisu svijesne!?
Krenuo sam postom ovim od vremena. Učili me u školama o tome. Ne, ono, stalno, nego tek onako usput, jer misli se da svi to znaju. Sat na zidu, predmeti u kretanju. Jurnjava i slično su ukazatelji vremerna. Vrijeme nalazimo na mnogim mjestima, ali vidje li ga tko sama? Pokušavam ga zamisliti i evo čuda. Ne ide.
Pokušavam ga onda otkriti u odnosu prema nečemu. Ni to ne ide. Stvarno ne ide. Ako je nešto samo nema vremena.
Za tu neku vrijednost trebaju barem dvije stvari, a vrijeme je tada ono nešto što ih povezuje.
Sjetim se svojih čestih začuđenja, gdje još kao mali vidjeh u sebi najmanje dvojicu. To je normalno, jer da sam sam nema vremena. Čega to nema? Od kuda mi uopće ta pretpostavka?
Učili me da postoji vrimeme. Rekli, pa sam se trudio shvatiti što mi to govore. Konačno sam nekako došao do ovoga da je to tako nešto. Izmnislili domišljati razne uređaje da ga i mjere. Onda je jedan, kojega podosta cijenim, a valjda zato što je ko mali bio slab u matematici, otkrio da je sve relativno, pa i to vrijeme. Svaka čast Albi. Mislim da si dokazao da su te oni, dok si bio mali, učili ograničeno. Hm, pa valjda to rade i ovi danas? Mislim da si znao i za sebe isto, ali šta se može? Razvijamo se ili bolje rečeno mijenjamo.
Sad bi malo o konkretnijim stvarima.
Vidjeli ste valjda, ako nikako drugačije ono na televiziji, maloga kolibrića. Pa i pčela ili muha sličnosti inmaju. Kako te male životinje brzo lete i mijenjaju pravce leta. Zamislite, u tome, kako oni doživljavaju sve to u toj brzini. Rade važne stvari i donose brze odluke. Pokušajte zamisliti kako je ispunjen njihov dan. Što njima znači minuta, a što vama?
Pogledajte sada našu majčicu Zemlju. Okreće se oko svoje osi. Tako to mi vidimo. Kontinenti se po njoj kreću, kažu po izmjerama oko 10 centimetara na godinu dana. I to je dinamika. Zamislite da ste Zemlja. Što bi tek tada vam značila minuta ili dan? Što u tome znači ljudski vijek?
Pokušavam se ufurati u životni vijek Sunca, pa Galaksije, Svemira…
Vratim se sebi. Okrećem se opet vremenu i kao da se pitam: 'Što to radim? Gdje sam? Tko sam uopće? Koga sve tu ima?'
A vrijeme, kao u igri nekoj, neumitno prolazi. Trudim se shvatiti, a u igri toj kao da se pobjeda njemu smiješi.
Ama kome? Igram li se ja sa tobom? Zar ne bi trebao tu biti još netko? Ti i ja nismo dovoljni za tvoje postojanje. Da, da, i taj netko treći mora da je ovdje. Taj bez kojega ništa postojati ne može. Taj Treći je i tvoj stvoritelj, vrijeme drago. On je osnova života i postojanja.
I uvijek kada tražim ono u čemu smisao jest, u čemu osnova svega jest, dolazim do Njega. Ne, nije to čudno! To jedino nije čudno! Tu kao da nestaju lutanja. I vrijeme i ja i sav ovaj svijet …. Hvala na divnoj igri i kao da dolazi vrijeme divljenja…
Prijatelji dragi, eto još jedna mala šetnjica mislima. Kao mali, u pubertetu, sam pisao dnevnik. Prvo je to bilo ono što sam radio. Kasnije sam svaki dan ponešto o razmišljanjima, a nakon izvjesnih godina sve sam to spalio. Okretao sam se smislu života i krenuo tražiti. Nisam puno čitao. Gledao sam. Isprva očima, pa mislima, pa osjetima, pa nekom dubinom poimanja analizom sustava poimanja. Eto i pod stare dane ponovo zapisujem misli. Davno u dnevniku ih nitko nije čitao, a danas… čemu sakrivati kada je ovo zajednički svijet u kojem je Gospodinova ljubav svima podarena. Žao mi je onih koji je ne vide. Puno radosti svima. … :)
Post je objavljen 25.04.2010. u 12:16 sati.