Nisam nikada zapravo znala što je potrebno da zauvijek zatvorimo jedno poglavlje života. U nekim slučajevima bila bi to povratna sitnica, nešto što bismo htjeli maknuti iz naših života pod svaku cijenu. Ponekad bio bi to zadnji pogled, zadnji poljubac, zadnji osmijeh, zadnji zagrljaj. Naravno, ne nastojim opovrgnuti činjenicu da uspomene ostaju vječno u nama. One nam omogućuju da stvaramo sebe kao osobu i da uspijemo bar jednom u životu osjećati ljubav. Čak noću, sjela bih mu u krilo i razmišljala o budućnosti. a vjerujte, te misli su najtmurnije. U mom slučaju je to ili jedna ili druga strana, ili loše ili dobro. Jednoga dana, sjeli smo na aleju prošlih vremena. U daljini svirao je zvuk i sreća je titrala u našim srcima.
Ja bih pričala i planirala budućnost, a ti bi gledao u daljinu, pa u mene. I zajedno bismo šetali ulicama grada, alejama mira i cestama nemira. I našim beskonačnim razgovorima nikada ne bi bilo kraja. Međutim, ono što je visjelo u zraku bile su riječi. Riječi, nedovoljno upakirane, nedovoljno izrečene i tako malo vremena. Htjeli smo biti budućnost, a svjetlosni trenutak učinio nas je prošlošću. Patetičnim osmijesima uvjeravao bi me u dobrotu svoga srca, a ja sam oduvijek znala koga ljubim. Sada,sjedim u trenutku samoće i odgovaram samoj sebi. I tek pronalazim riječi koje su dovoljno dobre da bismo ih znali izgovoriti. Tamo, na zadnjoj polici moga ormara, tamo gdje nastaju note i stvaraju se elementi, tamo gdje glazba kreće na dug put do naših srdašca pronašla sam kraj svoga poglavlja. Bio je tako jasan, tako čisto jasan. sjedio je gore godinama tuge, prekriven sitnom prašinom koje se nemoguće riješiti. I ono što bih godinama tražila, godinama istraživala i sretno voljela, nestalo je pokretom jedne ruke.
Još uvijek se pitate što bi kraj mogao biti? Odgađam završnu točku na i jer možda doleti neki znak poput perca na moj dlan. Odgađam jer me tuga privikla na sebe, jer sam postala prokleti mazohist koji traži d aga se kažnjava za nešto nepočinjeno. a tuga je to doista činila.
Pišem ti ovo pismo zaborava da bih krenula na novo poglavlje, da bih zaboravila ono odavno rečeno i da bih ponovno voljela. I otkrila sam recept života na krilima jedne note koja mi dopre do uha. Dubok, tup zvuk, zvuk koji starinski štih proširiše mojim srcem, otkriva mi novi osmijeh. Osmijeh dopuštenja. Prodisala sam.
Nisam nikada zapravo znala što je potrebno da zauvijek zatvorimo jedno poglavlje života.
I u taj čas iz gramofona u kutu moga ormara, miran glas moje budućnosti reče: C.Collodi Pinocchio. I bi tako. Riješih se stare uspomene zauvijek. Uzeh ploču i raspolovim je na dva djela. I počnem živjeti.
Ako se pitate kakav je to kraj i kako on mijenja cijelo poglavlje. Neću vam reći.
Neka to ostane moja i vaša tajna. Tajna koju ćete vi morati, svatko od vas otkriti na svoj način i pronaći kraj svoga poglavlja.
Nešto prozno od mene, nešto što me danas uhvatilo i napisah vam. Ispričate mi svoju priču?
Vaša*
Post je objavljen 23.04.2010. u 20:26 sati.