Marketing
27. Vienna City Marathon
U Beč na utrku obično dolazim dan ranije, no ovaj put sam došao tjedan dana ranije. Pratitelji bloga znaju da sada živim, radim, trčim i jedem u Beču.
Dan prije utrke sam nakon posla otišao podignuti startni broj i razgledati sajam sportske opreme.
Ove godine je sponzor zakazao, pa nisam išao na pasta party, a nisam ni sam pazio na prehranu. Prije Rima sam napravio kakav-takav carboloading, sada ništa. Štoviše, nabio sam dodatne kilograme, radeći dionice između restorana u kvartu u kojem živim. Kad već spominjem restorane, u blizini se nalaze tajlandski, nepalski, turski, indijski, talijanski, nešto dalje je i vijetnamski. Po glavi mi se sve češće vrte misli o tome da postanem hrvatski maratonac s najvećim bf% (udjelom masnog tkiva).
Na start dolazim sat vremena prije. Stvari predajem u kamion. Dočekat će me na cilju. Organizaciju sam opisivao prošle godine. Ove godine su povećali broj sms-a kojima možete pratiti prolaze svog omiljenog trkača. Tijekom utrke mi je stiglo 10 sms-a. Gužva na startu je standardna. Ove godine je bilo više od 31.000 trkača. Spominjalo se čak 33.000.
Krenulo je. Mnoštvo je popratilo start s pljeskom. Ove godine sam potpuno opušten. Znam proceduru. Još bar 9 minuta dok dođem do startne linije. Do tada lagano hodanje, pa opet stajanje, pa hodanje i tako par puta. Redari puštaju trkače u grupama. Nije to nikakav problem, jer vrijeme se mjeri od trenutka prijelaza startne linije. Zato postoji bruto i neto vrijeme, pri čemu je bruto vrijeme kad je krenuo maraton, a neto vrijeme kad prijeđete startnu liniju sa svojim chipom.
Ovo nije maraton u kojem ćete ići na popravljanje osobnog rekorda. Gužva je tolika da se jedva trči. Unatoč gužvi, uspijevam održati stabilan tempo. Prolazimo kroz lijep park, aleju. Zaštićeni od sunca. Osjećam se odlično. Razmišljam kako bi se mogao približiti svom osobnom rekordu. Zbog sigurnosti računam da bi maraton mogao završiti u vremenu od 03:50:00 do 03:55:00. U meni tinja nada da bi moglo i bolje, ali nema potrebe za sada. Čuvam se za jesen. Ovaj puta se nisam posebno pripremio, pa ću kopirati strategiju iz Rima. Nakon prvih 10 km okrijepa s hodanjem, pa tako svakih 5 km. U skladu s tim planom se i vide vrhovi (peak) na grafu, koji pokazuju lošije prolazno vrijeme. Na 20. km se vidi veće ubrzanje. Radi se o nizbrdici na Mariahilfer Strasse, na kojem sam iskoristio konfiguraciju terena i ubrzao. Tu se rastajemo od polumaratonaca.
Na okrijepnim stanicama, koje su česte, se sve više zadržavam. Na 25. km "gutam" energy gel. Tu negdje prolazim pored svoje nove tvrtke. Nekako sam ponosan. Dok sam u svojoj hrvatskoj tvrtci imao status fanatika, ovdje me gledaju više kao heroja. Razlika u stavu prema sportu je značajna. Ujutro dok idem na posao, mnogo ljudi trči pored kanala. Mnogi dolaze na posao s biciklima, a i sama firma ima svoje bicikle, koje zaposlenici mogu posuditi. U firmi osim trkačkog lobija koji je velik i moćan, postoji još mnogo "udruga", a među značajnima je i triatlonska udruga. Postoje dogovoreni ozbiljni popusti za zaposlenike kod kupovine opreme, učlanjenja u teretane i sportske klubove, a imaju i dane kada je servis bicikala besplatan, te prodaja kaciga i biciklističke opreme po povoljnim cijenama. Vrlo cool i potpuno nevjerojatno iz hrvatske perspektive.
Trka ponovo ulazi u lijep park i aleju. Prolazim 30. km. Osjećam se dobro. Prestižem umorne i one koji su se precijenili. Radost traje do 35. km. Tu dolazi do raspada. Noge su postale teške, usporio sam. Ne mogu više. Na okrijepnoj stanici uzimam više tekućine. Hodam. Pokušavam se pokrenuti, ali učinak je kratkotrajan. Odlučujem potrošiti vrijeme na puštanje viška tekućine. Ionako je ovo loš kilometar. Pokrećem se i ide mi neko vrijeme, a onda na jednom maloj uzbrdici opet "zakuhavam". Hodam. Neugodno mi je. Oko mene puno ljudi navija, a ja hodam! Na vrhu "brda" stajem. Iza mene dolazi neka mlada djeva i nešto mi govori na njemačkom. Još nisam dovoljno naučio njemački i odgovaram joj na engleskom. Ohrabruje me. Zove da idemo zajedno. Polako počinjem trčati. Glupo mi odbiti takav poziv. Slijedeća dva kilometra pričamo. Mislio sam da mi je kolegica i da me je prepoznala po majici, no, nije. Potpuno nepoznata djevojka je stala i pozvala da se ne predam. Vrlo zanimljivo, a pričaju kako su austrijanci hladni i distancirani. Nakon tih dva kilometra, mala mi kaže, oporavio si se, slobodno sada nastavi. I učinih tako. Bio sam svjež i požurio sam. Slijedeća tri kilometra sam se sasvim dobro držao, a onda, na zadnjem, ponovo katastrofa. Zadnji kilometar je obično kilometar u kojem prestignem mnoge trkače. Tako vjerujem da sam ih u Rimu prestigao blizu stotinu. U Beču se sada dogodilo baš obrnuto. Zadnji kilometar sam bio potpuno potrošen. Povremeno sam hodao. Nije bilo volje za borbu do kraja. San se srušio. Bilo je jasno da ne mogu utrku završiti s rezultatom manjim od 4 sata. Tuga. Sličnu katastrofu sam doživio prošle godine na Bundeku, kada sam polumaraton trčao 22 sekunde duže od 2 sata. Nekom je to malo, no, meni je iznad nekakvog mog praga minimalnih očekivanja.
U cilju me dočekuju medalja i zbunjenost. Nekakva slabost. Na okrijepi pijem vodu. Nema toplog čaja, niti tople juhe. Nema Žane i njenih okrijepnih čarolija. Izlazim iz ciljnog prostora rezerviranog za trkače. Slijedi povratak chipa, graviranje medalje, još okrijepe i šetnja do stana.
Kasnije tražim na netu kada je ovogodišnji zagrebački maraton. Na web stranici još uvijek nema datuma, nego podaci za 2009. Za Bečki maraton 2011. sam još u Rimu dobio letak s raspisom za maraton. Nakon samog maratona je krenuo brojač brojiti mjesece i dane do slijedećeg maratona, a Zagreb još niti datuma nema, a pojam nekakve pripreme web stranica s mogućnošću korisničkog računa za trkače s podacima od prethodnih godina su očito fantazija za 22. stoljeće.
Rezultat je posljedica izostanka treninga. U tri tjedna nakon Rima sam imao ukupno četiri treninga i tri natjecanja. Prilično neozbiljno. Uz izostanak treninga, na loš rezultat je utjecalo povećanje tjelesne (masne) mase.
Slijedeći planirani maraton je na jesen i to upravo spominjani zagrebački maraton.
Do tada ću se posvetiti pripremama za triatlon (dužina half-IronMan).
Distance: 42,195 km
Time: 04:03:20
Avg HR: 155
Max HR: 169
Avg pace: 05:46 min/km
Rezultati:
Rezultati
Galerija:
Galerija
Blogovi:
Mario Polario - Stršljen
Post je objavljen 18.04.2010. u 23:55 sati.