Je, prošao je Uskrs, znam. Trebalo mi je neko vrijeme da mi se slegnu prvi utisci s posla. I pomalo slažem kockice, mnogo stvarčica dolazi na svoje mjesto.
Ja sretna i zadovoljna. Zajedno sa mnom, i ostatak obitelji. Novi režim ustajanja, vožnje, objeda – usvojen. Radim samo u jednoj smjeni, što je prekrasna promjena u mom radnom životu. Nakon trinaest godina. I godišnji odmor kojeg ću koristiti ljeti je nešto daaavno zaboravljeno te će biti divno obnoviti taj lijepi običaj.
Vikend, neradni vikend mi najčešće počinje u petak popodne. Tek poneka radna subota. Bit će vremena i za peglanje i šamaranje po kući ali i nedjeljne vožnje biciklom do Stella Marisa – kad god to vremenske prilike dopuste. Već smo prošle nedjelje tako muž i ja proveli nedjeljno jutro u vožnji uz more. Skoro pa neima žive duše, sretosmo tek ponekog rekreativca koji je poput nas uživao u čistom zraku i proljetnim mirisima.
Povrh ovih lijepih i optimističnih vijesti, raspoloženje mi diže i činjenica da se u lipnju održava proslava godišnjice mature. Moj razred informatičara ali i ostatak generacije aktivirao se u međusobnim kontaktima. Misleći kako su nekadašnji mladi i nadobudni informatičari i u ovim zrelijim godinama suvereni što se tiče kompjutera pa time i interneta i e-maila i Facebooka, pokušah nas okupiti na Face-u. Rezultati porazni. Iz mog razreda smo samo nas tri žemske prisutne na društvenoj mreži, od cijele generacije jedva desetak ljudi. Oni koji su raštrkani po ostalim kontinentima očito su prihvatili ovaj način komunikacije s domovinom. No, bitno je da ćemo se uskoro sresti. Neki od nas dolazili su na sve organizirane fešte, neke nismo vidjeli još od mature. Bit će zanimljivo prepoznavati lica prijatelja i poznanika u srednjovječnim ljudima koji će se okupiti u Starom gradu. Sjećam se da je na dvadesetogodišnjici mature u restaurant upala frendica iz razreda, oduševljeno se zaletila među nas i petoricu razrednih "dečki" pogrešno identificirala. A da je i bar dio kolektivne svijesti debelo izblijedio govori činjenica da je pola razreda pri obilasku zgrade gimnazije tvrdilo kako je naša učionica bila u prizemlju a pola njih se sjetilo da smo stolovali na drugom katu (i pod velikim odmorima se uvijek među prvima stuštili u podrum kako bismo kupili bljedunjave palačinke za marendu)...
Nda, kad je o palačinkama (s Nutellom, of skroz) riječ, prebacili smo ih za subotu. Kad Zvijezde pjevaju. Eh, za danas je čisto diskutabilno hoćemo li moći slušati te glasove. Otkako smo s MaxTV-a prešli na Optimu, svako malo se ili zamrzne slika ili imamo problema sa snimalicom ili - od jutros, najnovije - ostanemo bez tona. Pih.
Post je objavljen 17.04.2010. u 10:17 sati.