Piše Žorž Crmarić
Šefovi država i vlada iz 47 zemalja svijeta razgovaraju danas i sutra u Washingtonu o problemima kontrole i neširenja nuklearnog naoružanja. Za razliku od hladnoratovskih vremena, kada su ključne bile ravnoteža snaga i ravnoteža straha kao sredstva odvraćanja od pokretanja kataklizmičkog nuklearnog rata između dvije tadašnje velesile, danas je i opasnost od nuklearnog oružja postala - globalna.
Broj država koje raspolažu atomskim bombama, ili ih se žele dokopati – bilo ubrzanim razvojem vlastite nuklearne tehnologije, ili jednostavnom kupovinom – sve je veći. Režimi s opskurnim ciljevima – poput iranske teokracije - ponavljaju kako oni imaju jednako pravo na nuklearnu tehnologiju kao i Izrael. Iako se redovito ograđuju tvrdnjom da je njihov već poodmakli program – u miroljubive svrhe – podaci o nuklearnim kapacitetima daleko nadmašuju potrebe nuklearne elektrane.
Rijetki su islamistički pokreti i grupe u svijetu koje nisu bar u jednom trenutku bili na iranskom spisku primatelja pomoći, bilo u petro-dolarima, ili oružju. Libanonski Hezbollah izrastao je u vojnu organizaciju pod tutorstvom iranskih Revolucionarnih gardista (Pasdarana)…Hamas u okupiranom pojasu Gaze svako malo prima pošiljke oružja iz Teherana…iranska vojna i materijalna pomoć pobunjeničkim skupinama u Iraku i Afganistanu također je puno puta dokazana.
Ne iznenađuje stoga zabrinutost velikog broja zemalja mogućnošću da Islamska republika Iran preraste u regionalnu nuklearnu silu. Ustvari, sve se češće govori o nuklearnom naoružanju Irana kao – gotovoj stvari, a analitičari sve češće se pitaju „kada će“ a ne „hoće li“ Teheran raspolagati atomskim bombama. A kad se to dogodi – hoće li i drugi izvoznici islamske revolucije i džihadisti biti bliži najrazornijem oružju? I može li se, uopće, taj trend zaustaviti? Na neka od ovih pitanja odgovori će se možda ćuti i na tekućem dvodnevnom summitu u Washingtonu.
Post je objavljen 12.04.2010. u 22:07 sati.