Kad se osjećaj pretvori u konstantu, nastaje jedno jednolično stanje, ne bi to čak nazvala ni depresijom, jer mi depresija automatski podrazumijeva padanje, ovo je je više nesuvislo i neprepoznatljivo kontepliranje. To je otprilike to...čini mi se...valjda...
Kako najbliže opisati – recimo, imam veliku želju nešto napraviti i znam kako to napraviti i sve imam u glavi, ali ne ide, sviđa mi se skoz ta umrtvljenost, možda bolje (ne)sigurnost...ne znam...
Dakle koji bi bio lijek...neka dobra motivacija...neka...koja?
Onda dobijem osjećaj da sam zapravo trebala biti netko drugi, u nekom drugom vremenu, a to je čini mi se samo podsvjesno opravdanje za tu nesuvislu kontemplaciju, za životni hold...
Nemam dr.Phila, nemam kraj sebe Oprah, ni sociologe i etnologe i sve loge koji bi nešto znali o tome stanju reći , trebam nešto ili nekog pozitivnog ili nedavno odholdiranog da me trkne...
Post je objavljen 12.04.2010. u 10:25 sati.