Marketing
Moj Franjo Jurak
Kad god se počnu približavati praznici kao Božić i Uskrs lovim se kako sve češću razmišljam o Franji Juraku, čovjeku, svećeniku i svecu kojeg sam poznavala. Nije to plod nikakvog posebnog mističnog plana. Jednostavno mi se misli i osjećaje zalijepe uz sjećanje na ovog iznimnog čovjeka, pa se zapiljim u njegovu fotku iznad pisaćeg stola, a usta se sama od sebe razvuku u kravasti osmjeh. Nekako, moj Franjo Jurak jednostavno ne ide bez tog osmjeha.
Svatko tko je poznavao Franju Juraka, župnika trešnjevačke župe Sv. Marka Križevčanina, može posvjedočiti kako je on još za života postao svojevrsna ikona radikalnog čovještva. U njegovoj župi i u njegovom ogromnom srcu bilo je mjesta za svakog: i za sirotinju, i za lopove, za robijaše, humanitarce, sindikalce, Srbe, komuniste, i za Rome, muslimane, izbjeglice, Makedonce, retardirane, protestante… Cijelo vrijeme rata a i u kasnijim godinama, sve dok ga nisu istjerali, njegova je župa nalikovala Noinoj arci u čijim je prostorijama živjelo i do nekoliko stotina ljudi, a da nikad nitko, ni policija, ni crkvena vlast, nisu mogli saznati koliko točno osoba tamo obitava, ni tko su oni. Za divno čudo, ljudi kojima su pripadnici drugih naroda počinili zlodjela, živjeli su pod Jurakovim krovom u miru i ljubavi. Znalo se: ako u ratnim privatizacijama završiš na ulici s obitelji, ili te netko izbaci iz stana, ili te pijani muž otjera s djetetom van i sve pođe po zlu, postoji samo jedno mjesto u Zagrebu gdje ćeš sigurno dobiti krov nad glavom, tri obroka i gdje te nitko neće smjeti dirati.
Mada to sada, kad se ovako raspreda, djeluje totalno patetično, svojim sam očima svjedočila kako u njegovoj blizini opaki momci od kojih su zazirali specijalci postaju krotki klinci što pognutih glava slušaju kritiku, pa se ispričavaju i svečano obećavaju da neće više nikad. Njegova ih je dobrota razoružavala. Kada su mu lopovi provalili u crkvu i ukrali par pozlaćenih kaleža, nakon što su saznali da su pokrali Jurakovu župu, sve ukradeno su vratili: uredno posložili pred vrata, napisali kratku ispriku, pozvonili i zbrisali. Bila sam prisutna kada je romskom paru s djetetom ponudio svoju sobu u župnom uredu, a on otišao u podrum spavati na pod. Nije u tome bilo nikakve poze, prenemaganja. On je jednostavno bio takav. Čak je i nacionaliste volio. Držao ih je „nesretnim i osujećenim ljudima“ kojima treba ljubavi. A tek kad je prekinuo važnu međunarodnu konferenciju i izašao za govornicu kako bi zamolio prisutne, onako, totalno iznebuha, ako imaju hrane za ljude smještene u njegovoj župi jer je on sve podijelio. I kako bi samo poludio kad ga zovu „velečasni“ („kakav sam ti ja 'velečasni', pa nisam ni ministar ni biskup“). O njegovom angažmanu na izgradnji glinske pravoslavne crkve 60-ih godina i dan danas kruže legende. „A kaj se tu ima filozofirati? Mi smo imali crkvu, a pravoslavci nisu. Pa smo je podigli skupa“, objasnio mi je jednom.
Pitala sam ga zašto ne kupi auto za župu? Naime, trešnjevačka župa Sv. Marka Križevčanina je 90-ih godina bila vjerojatno jedina u jugoistočnoj Evropi koja nije imala svoj automobil, jer rasklimani Renault 4 stariji od četvrt stoljeća nije bio u voznom stanju. „Kako da kupim auto, a ljudi prekopavaju po kontejnerima tražeći hranu i nemaju novca za režije?“ Umjesto auta, župnik je novce podijelio sirotinji. Jedino odijelo koje je dobio za svoj 70. rođendan poklonio je nekoj obitelji za sprovod. Ja nikad prije i nikad poslije njega, u životu nisam čula da netko nekog iz čistog mira pita: „Jel' imaš novaca? Hoćeš da ti dam?“ pa da mu onako, totalno bez veze, gurne u ruke 20, 30 kuna, uz ispriku da više nema. Prostodušno i bez poze. Jer kaj se tu ima filozofirati?
Često se sjetim i njegovih nedjeljnih „antidržavnih propovijedi“ kad se trešnjevačkoj crkvi nije moglo prići od ljudi koji su se tiskali u dvorištu kako bi čuli riječi „crvenog“ svećenika. Vlast ga nije mogla živog smisliti. Zvali su ga „crvenim“, liberalom, lijepili su mu svakakve etikete, a on ih je s ponosom nosio. „Ak' im nisam dobar, nek' me uhapse“, završavao bi sa smiješkom i slijeganjem ramenima.
Ostavio je za sobom nakon smrti, 4. kolovoza 2000., imovinu koja se sastojala od 56 kuna, jednog crnog odijela starog 30-ak godina sa zakrpanim hlačama, habit koji mu je poklonio jedan „dobrostojeći“ svećenik, cipele iz Caritasa i 7, 8 knjiga. Sjećam se, kad su mi javili da je umro, ja sam se onesvijestila. Razvalila sam se ko krava nasred ulice. A onda sam tulila tjednima. Poslije je taj plač nestao, a zamijenila su ga topla sjećanja na bezbrojne dogodovštine vezane uz njega, i obavezni smile od uha do uha svaki put kad ga se sjetim. Jer moj Franjo Jurak jednostavno ne ide bez tog osmjeha.
Post je objavljen 10.04.2010. u 20:35 sati.