Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/doctorow-littlebrother

Marketing

DRUGO POGLAVLJE


Ovo poglavlje je posvećeno Amazonu, najvećem internetskom distributeru knjiga na svijetu. Amazon je nevjerojatan – to je „trgovina“ u kojoj možete naći gotovo svaku knjigu ikada objavljenu (a uz to i gotovo sve ostalo, od laptopa do ribeža za sir), gdje su preporuke podigli na nivo visoke umjetnosti, gdje kupcima dopuštaju neposrednu međusobnu komunikaciju, gdje neprestano smišljaju nove i bolje načine povezivanja knjiga sa čitateljima. Amazon me uvijek držao kao malo vode na dlanu – njihov osnivač, Jeff Bezos, čak je objavio svoj čitateljski osvrt na moj prvi roman! – i kupujem tamo kao lud (pogled na izvješća kaže da kupim nešto na Amazonu u prosjeku svakih šest dana). Amazon u ovom trenutku redefinira značenje knjižare u 21. stoljeću i mislim da su najbolja grupa ljudi koja se mogla uhvatiti u koštac s tim trnovitim skupom problema.
Amazon: http://www.amazon.com/exec/obidos/ASIN/0765319853/downandoutint20



„Razmišljam o studiranju fizike na Berkeleyu“, rekao je Darryl. Njegov tata je predavao na Kalifornijskom sveučilištu, na Berkeleyu, što je značilo da Darryl tamo neće morati plaćati školarinu kada upiše fakultet. A hoće li upisati fakultet za njegove doma nikada nije bilo upitno.

„Dobro, ali nisi li mogao istraživati na Internetu?“

„Tata kaže da bih ju trebao pročitati. Osim toga, nisam planirao počiniti nikakav zločin danas.“

„Markiranje nije zločin. To je prekršaj. Skroz različito.“

„Što ćemo sad, Marcus?“

„Pa, ako ju ne mogu sakriti, onda ju moram spržiti.“ Ubijanje erfida je crna magija. Niti jedan trgovac ne želi da zlonamjerni kupci šetaju trgovinom i za sobom ostavljaju lobotomiziranu robu s koje su maknuli nevidljivi bar-kod, pa su proizvođači odbili ugraditi signal za gašenje, koji se može poslati erfidu i tako ga se natjerati da prestane raditi. Može ih se reprogramirati uz pomoć prave kutije, ali ne volim to raditi knjigama iz knjižnice. Nije kidanje stranica iz knjige, ali je jednako loše, jer se reprogramirani erfid ne može vratiti na policu, niti ga se može pronaći. Postaje igla u plastu sijena.

To mi je ostavilo samo jednu mogućnost: spržiti ga. Doslovno. Trideset sekundi u mikrovalnoj će riješiti svaki erfid. Kada D bude vratio knjigu u knjižnicu, erfid neće davati znakove života, pa će otisnut novi i snimiti na njega kataloške podatke o knjizi, i ona će se mirno vratiti na svoju policu.

Trebala nam je samo još mikrovalna.

„Zbornica će se isprazniti za dvije minute“, rekao sam.

Darryl je zgrabio knjigu i krenuo prema vratima. „Zaboravi, nema šanse. Idem na nastavu.“

Zgrabio sam ga za lakat i dovukao ga nazad. „Hajde, D, smiri se. Sve će biti u redu.“

„Zbornica? Možda nisi pazio, ali ako me uhvate samo još jednom, izbacit će me. Čuješ li me? Izbaciti!“

„Neće te uhvatiti“, rekao sam. Zbornica je jedino mjesto na kojem sada neće biti profesora. „Ući ćemo odostraga.“ Zbornica je s jedne strane imala kuhinjicu, koja je imala zaseban ulaz, za profesore koji su htjeli samo uzeti šalicu kave. Mikrovalna – koja je uvijek vonjala po kokicama i prolivenoj juhi – je stajala tamo, na malom hladnjaku.

Darryl je zastenjao. Na brzinu sam se dosjetio: „Vidi, već je zvonilo. Ako sada odeš u čitaonicu, upisat će da si kasnio. Sada ti je bolje ni ne otići. Mogu se uvući i izvući iz bilo koje prostorije u školi, D. Već si to vidio. Buraz, ništa ti se neće dogoditi.“

Opet je zastenjao. To je bio Darrylov znak: kada počne stenjati, to znači da će popustiti.

„Pokret“, rekao sam, i krenuli smo.

Bilo je savršeno. Zaobišli smo učionice, sporednim stubištem se spustili u podrum, i glavnim stubištem se popeli pravo pred vrata zbornice.

Iznutra se ništa nije čulo, pa sam tiho primio kvaku i uvukao Darryla unutra, a potom nečujno zatvorio vrata.

Knjiga je jedva stala u mikrovalnu, koja se činila još prljavijom nego zadnji put kada sam navratio upotrijebiti ju. Savjesno sam umotao knjigu u papirnate ubruse prije nego što sam ju stavio unutra. „Čovječe, ti profesori su baš svinje“, prosiktao sam. Darryl, sav blijed i napet, nije odgovorio.

Erfid je umro u vatrometu iskri, što je bio prekrasan prizor (iako ni blizu efektu koji postiže smrznuto grožđe kada ga spržite u mikrovalnoj – to morate vidjeti na svoje oči).

A sada anonimno izlaženje iz škole i bijeg.

Darryl je otvorio vrata i počeo izlaziti. Bio sam mu za petama. U idućem trenu stajao mi je na nožnim prstima, a laktove mi je zabio u prsa, pokušavajući se na rikverc vratiti u kuhinju veličine ormara, iz koje smo upravo izašli.

„Nazad“, prošaptao je. „Brzo – Charles je tamo!“

Ne slažem se s Charlesom Walkerom. Idemo u isti razred i znam ga otkad i Darryla, ali tu je kraj svake sličnosti. Charles je uvijek bio krupan za svoju dob, a sada, otkako igra američki nogomet i uzima steroide, još je veći. Ima problema s ispadima bijesa – u trećem razredu mi je izbio mliječni zub – a probleme u koje bi zbog toga trebao upadati izbjegava tako što se pretvorio u najaktivnijeg cinkera u školi.

Prilično loša kombinacija: nasilnik koji uz to i cinka, uživa trčeći profesorima zbog svakog prekršaja koji otkrije. Benson ga je obožavao. Charles je običavao natuknuti kako ima neki neodređeni problem s mjehurom, što mu je davalo savršenu izliku za lutanje školskim hodnicima i traženje ljudi koje bi cinkao.

Zadnji put kada je iskopao nešto o meni, sve je završilo tako što sam prestao LARPati. Nisam namjeravao dopustiti mu da me opet uhvati.

„Što radi?“

„Ide ovamo, to radi“, rekao je Darryl. Tresao se.

„OK“, rekao sam. „OK, vrijeme je za protumjere u slučaju nužde.“ Izvadio sam mobitel. Ovo sam isplanirao dobrano unaprijed. Charles me više nikada neće uhvatiti. Poslao sam e-mail serveru doma, i stvar se pokrenula.

Za nekoliko trenutaka je Charlesov mobitel doživio spektakularan napad. Poslao sam mu desetke tisuća nasumičnih poziva i SMS-ova istovremeno, što je potaknulo svako zvono i ton na njemu da se oglasi, i nastavi se oglašavati. Napad sam izveo botnet mrežom, zbog čega sam se osjećao loše, no cilj je bio plemenit.

Botnet mreže su mjesto na kojem zaražena računala provode svoj zagrobni život. Kada dobijete crva ili virus, vaše računalo šalje poruku chat kanalu na IRC-u – Internet Relay Chatu, sistemu za razgovor putem Interneta. Poruka javlja botmasteru – liku koji je poslao crva – da su računala spremna slušati njegove zapovjedi. Botnet mreže su vrlo snažne, bez premca, jer mogu sadržavati tisuće, čak i desetke tisuća računala, raštrkanih diljem Interneta, spojenih na sočne brze veze preko brzih kućnih računala. Ta računala obično rade za svoje vlasnike, ali kada ih botmaster pozove, ustaju poput zombija izvršiti njegovu zapovijed.

Broj zaraženih računala se toliko povećao da se cijena unajmljivanja par sati na botnet mreži strašno spustila. Većinom ih koriste spammeri kao jeftine botove za slanje reklamnih e-mailova, koji vam neprestano stižu u vidu ponuda za Viagru, ili novih virusa koji će vas zaraziti i regrutirati vaš stroj u botnet mrežu.

Unajmio sam deset sekundi na mreži od tri tisuće računala, a svako od njih je poslalo SMS ili uputilo VoIP poziv na Charlesov mobitel, čiji broj sam skupio s papirića na Bensonovom stolu za vrijeme jednog od naših redovitih druženja.

Ne moram spomenuti da Charlesov mobitel nije bio opremljen za ovako što. Prvo su mu SMS-ovi napunili memoriju i mobitel je počeo štekati na rutinskim operacijama, poput zvonjave i bilježenja lažnih brojeva svih tih poziva (jeste li znali koliko je jednostavno lažirati broj pozivatelja? Možete to na bar pedeset različitih načina – samo googlajte „lažiranje broja pozivatelja“ ili „spoof caller id“).

Charles je zabezeknuto buljio u mobitel i bijesno nabadao po tipkama. Debele obrve su mu se migoljile i savijale dok se borio s demonima koji su zaposjeli najprivatniju napravu koju je posjedovao. Plan je zasad funkcionirao, ali Charles nije radio ono što je trebao – trebao je sjesti negdje i pokušati smisliti kako vratiti svoj mobitel.

Darryl me primio za rame i protresao, pa sam se odmaknuo od odškrinutih vrata.

„Što radi?“, prošaptao je.

„Sredio sam mu mobitel, a on samo bulji u njega umjesto da se makne.“ Restartiranje tog čuda će biti teško. Kada mu se memorija napuni do kraja imat će poteškoća s učitavanjem koda koji mu treba za brisanje svih tih lažnih SMS-ova – a njegov mobitel nije imao funkciju „brisati sve“, pa će morati ručno obrisati svaku od tisuća poruka.

Darryl me odgurnuo i počeo viriti kroz vrata. Ubrzo su mu se ramena počela tresti. Uplašio sam se, mislio sam da se uspaničio, ali sam, kad se odmaknuo, shvatio da plače od smijeha.

„Galvezica ga je totalno uhvatila – na hodniku je za vrijeme nastave, i uz to se igra mobitelom – da si samo vidio kako ga je napala. Baš je uživala u tome.“

Ozbiljno smo se rukovali i odšuljali iz hodnika, niz stubište, okolo, kroz vrata, prošli ogradu i izašli na prekrasno popodnevno sunce Missiona. Ulica Valencia nikada nije izgledala tako dobro. Pogledao sam na sat i uzviknuo.

„Hajdemo! Ostatak ekipe nas čeka kod tramvaja za dvadeset minuta!“

#

Van je prva spazila nas. Stopila se s grupom korejskih turista. To joj je bio najdraži način prikrivanja kada je bježala iz škole. Otkako je mobilni blog protiv izostajanja s nastave zaživio, svijet je vrvio zabadalima od trgovaca i ostalih licemjera koji smatraju svojom dužnošću slikati nas i te slimbe stavljati na Net, kako bi ih školsko osoblje moglo zlouporabiti.

Izašla je iz gomile i krenula prema nama. Darryl oduvijek trza na Van, a ona je stvarno draga, pa se pravi da to ne zna. Zagrlila me, a onda se okrenula Darrylu. Njega je sestrinski poljubila u obraz, od čega je pocrvenio do vrhova ušiju.

Njih dvoje su čudan par: Darryl je malo krupniji, no kilograme nosi dobro, ima ružičasti ten, a obrazi mu se zajapure kada trči ili kada je uzbuđen. Brada mu raste od četrnaeste, ali se, srećom, počeo brijati nakon kratkog razdoblja koje je naša ekipa nazivala „Lincolnske godine“. I visok je. Jako, jako visok. Onako, košarkaški visok.

A Van je skoro za glavu niža od mene, mršava, i ima ravnu crnu kosu koju nosi u ludim, kompliciranim pletenicama koje pronalazi na Netu. Ima lijep bakreni ten i tamne oči, i voli veliko stakleno prstenje veličine rotkvica, koje klika i lupka jedno o drugo dok pleše.

„Gdje je Jolu?“, upitala je.

„Kako si, Van?“ pitao je Darryl prigušenim glasom. Uvijek je kasnio u razgovoru kada je Van bila u pitanju.

„Super sam, D. A kako sve tvoje sitnice?“ O, bila je zločesta, zločesta osoba. Darryl se skoro onesvijestio.

Jolu ga je spasio sramoćenja pojavivši se u tom trenutku, u prevelikoj kožnoj jakni, opakim tenisicama i šilterici s logom našeg najdražeg meksičkog kečera, El Santa Juniora. Jolu je Jose Luis Torrez, zadnji član naše četvorke. Pohađao je superstrogu katoličku školu u četvrti Outer Richmond, i nije mu bilo lako zbrisati. Ali uvijek bi uspio – nitko nije izlazio kao Jolu. Jaknu je volio jer je bila dugačka – što je bilo prilično pomodno u nekim dijelovima grada – i pokrivala sav drek iz katoličke škole na njegovoj odjeći, koji je bio kao meta na leđima za sve znatiželjne kretene koji su imali mobilni blog protiv izostanaka spremljen na mobitelima.

„Jesmo li spremni za pokret?“ pitao sam kada smo se pozdravili. Izvadio sam mobitel i pokazao im kartu koju sam skinuo na BART-u. „Koliko mogu shvatiti, trebamo ići prema hotelu Nikko, onda jednu ulicu dalje prema O'Farellovoj, pa lijevo prema Van Nessovoj. Tamo negdje bismo trebali pronaći bežični signal.“

Van je složila facu. „To je gadan dio Tenderloin kvarta.“ To nisam mogao poreći. Taj dio San Francisca je stvarno čudan – uđite kroz glavni ulaz, kod Hiltona, i sve je skroz turistički, poput tramvajskog okretišta i obiteljskih restorana. Uđite s druge strane, i nalazite se u 'Loinu, gdje su se skupile sve transvestitske prostitutke, opaki svodnici, siktavi dileri i nafiksani beskućnici ovoga grada. Nismo imali dovoljno godina za ono što su oni kupovali i prodavali – iako je bilo dosta prostitutki naših godina koje su u 'Loinu pekle zanat.

„Razmišljaj pozitivno“, rekao sam. „Tamo želiš ići samo usred bijela dana. Ostali igrači će se pojaviti tek sutra. To mi ARGeri zovemo zvjerska prednost.

Jolu mi se nacerio. „Govoriš kao da je to nešto dobro.“

„Bolje je nego jesti uni.“, odgovorio sam.

„Hoćemo pričati, ili pobijediti?“, rekla je Van. Nakon mene, bila je uvjerljivo najokorjeliji igrač u našoj ekipi. Pobjedu je shvaćala vrlo, vrlo ozbiljno.

Krenuli smo, četvoro dobrih prijatelja, dešifrirati trag, pobijediti u igri – i izgubiti sve što nam je bilo važno, zauvijek.

#

Fizička komponenta današnjeg traga bio je skup GPS koordinata – postojale su koordinate za svaki veći grad u kojem su igrali Harajuku Fun Madness – na kojima ćemo naći signal bežične mreže. Taj signal je ometala druga, skrivena, mreža u blizini, koju se nije moglo naći klasičnim detektorima bežičnog signala, poput privjesaka za ključeve koji vam govore kada ste blizu nečije otvorene mreže koju možete besplatno koristiti.

Morali smo tražiti skrivenu mežu mjereći jačinu signala vidljive, tražeći mjesto gdje neobjašnjivo slabi. Tamo bismo pronašli novi trag – zadnji put je bio u specijalitetu dana u Anzuu, elegantnom sushi-restoranu u hotelu Nikko u Tenderloinu. Vlasnik hotela je Japan Airlines, jedan od sponzora igre, i osoblje se stvarno ustrčalo oko nas kada smo konačno pronašli trag. Dali su nam zdjelice s miso juhom i natjerali nas da kušamo uni. To je sushi od morskog krastavca: ima teksturu stvarno rijetkog sira, a miriši kao stvarno rijetke pseće hrpice. Ali bio je stvarno ukusan. Tako mi bar Darryl kaže. Meni nije bilo ni na kraj pameti probati ga.

Uhvatio sam signal detektorom na svom mobitelu tri ulice dalje, u O'Farellovoj, netom prije Hydeove ulice, ispred sumnjivog „Azijskog salona za masažu“, na čijem prozoru je treptao crveni natpis „ZATVORENO“. Mreža se zvala HarajukuFM, pa smo bili sigurni da smo na pravom mjestu.

„Ako je unutra, ja ne idem.“ rekao je Darryl.

„Svi imate detektore signala?“ pitao sam.

Darryl i Vanessa su imali detektore na mobitelima, dok je Jolu bio previše cool da bi nosio mobitel veći od njegovog malog prsta. On je imao maleni privjesak s ugrađenim detektorom.

„OK, raširite se i vidite što možete naći. Tražimo iznenadan pad signala koji se pogoršava dok se krećete u tom pravcu.“

Zakoračio sam unazad i našao se na nečijim nožnim prstima. Ženski glas je rekao „uuuf“, a ja sam se okrenuo, zabrinut da će me neka nafiksana prostitutka probosti jer sam joj slomio potpeticu.

Umjesto toga, gledao sam u klinku mojih godina. Imala je grm jarko ružičaste kose, oštro lice koje me podsjećalo na glodavca i nosila ogromne sunčane naočale koje su mogle proći kao oprema za ronjenje. Na sebi je imala prugaste tajice, a preko njih starinsku haljinu na kojoj je sigurnosnim iglama bilo zakačeno mnoštvo japanskih džepnih figurica – likovi iz crtića, stari svjetski vođe, zaštitni znakovi stranih gaziranih pića.

Podigla je fotoaparat i uslikala nas.

„Ptičica“, rekla je. „Snima vas skrivena cinker-kamera.“

„Nema šanse“, rekao sam. „Nećeš valjda - “

„Hoću“, rekla je. „Poslat ću sliku nadzoru izostanaka za trideset sekundi ako ne prepustite ovaj trag meni i mojim prijateljicama. Možete se vratiti za sat vremena i vaš je. Mislim da sam i više nego fer.“

Pogledao sam iza nje i uočio tri slično odjevene djevojke – jedna je imala modru kosu, druga zelenu, a treća ljubičastu. „A što ste vi? Dugina banda?“

„Mi smo ekipa koja će vam isprašiti tur u Harajuku Fun Madness“, rekla je. „A ja sam ona koja će ovoga trena poslati vaše slike i uvaliti vas u takve probleme - “

Iza sebe sam osjetio kako Van kreće naprijed. Njena djevojačka škola bila je na lošem glasu zbog tučnjava, i bio sam siguran da je spremna otkinuti glavu ovoj maloj.

A onda se svijet zauvijek promijenio.

Prvo smo osjetili ono odvratno ljuljanje cementa pod nogama koje svatko iz Kalifornije instinktivno prepoznaje – zemljotres. Prvi nagon mi je, kao i uvijek, bio bijeg: „kada si u nevolji i nema ti spasa, trči u krug i vrišti iz sveg glasa“. Ali već smo bili na najsigurnijem mjestu na kojem smo mogli biti, nismo bili u zgradi koja se može srušiti na nas, niti na sred ceste, gdje bi nam komadi odlomljene štukature mogli razbiti glavu.

Zemljotresi su jezivo tihi – bar u početku – ali ovo nije bilo tiho. Ovo je bilo glasno, nevjerojatan ričući zvuk, glasniji od ičega što sam do tada čuo. Zvuk je bio tako strašan da sam pao na koljena, i nisam bio jedini. Darryl me povukao za ruku i pokazao iznad zgrada. Tada smo ga vidjeli: ogroman crni oblak se dizao na sjeveroistoku, iz smjera Zaljeva.

Opet se začula buka, a oblak se raširio, onaj crni oblik koji raste, koji smo svi gledali u filmovima. Netko je dignuo nešto u zrak, i to uredno.

Čuli smo još buke, i osjetili još podrhtavanja. Na prozorima duž ulice su se pojavile glave. Svi smo gledali oblak u obliku pečurke u tišini.

A tada su krenule sirene.

Čuo sam takve sirene i prije – utorkom u podne testiraju sirene za civilnu obranu. No sirene su se izvan tog rasporeda oglašavale samo u starim ratnim filmovima i video igrama, onima gdje netko iz zraka bombardira nekog drugog. Zračne sirene. Zbog tog vuuuuuu zvuka se sve činilo manje stvarnim.

„Odmah krenite prema skloništima.“ zvučalo je kao Božji glas, dolazeći sa svih strana istovremeno. Na nekim rasvjetnim stupovima su bili zvučnici, nešto što nikad do sad nisam opazio, i svi su se uključili istovremeno.

„Odmah krenite prema skloništima.“ Skloništima? Zbunjeno smo se pogledavali. Kakvim skloništima? Oblak se ravnomjerno dizao i širio. Je li to bio nuklearni oblak? Jesu li to bili naši zadnji udisaji?

Djevojka s ružičastom kosom je zgrabila svoje prijateljice i poletjele su nizbrdo prema stanici BARTA, prema podnožju planine.

„ODMAH KRENITE PREMA SKLONIŠTIMA“ Sada se čulo i vrištanje, ljudi su trčali na sve strane. Turisti – njih odmah možete prepoznati, to su oni koji misle KALIFORNIJA=TOPLO i provedu odmor u San Franciscu smrzavajući se u kratkim hlačama i majicama kratkih rukava – su se raštrkali u svim smjerovima.

„Trebali bismo poći!“ zavrištao mi je Darryl u uho, jedva čujno kroz zvuk sirena, kojima su se pridružile i policijske sirene. Desetak policijskih auta je projurilo pored nas.

„ODMAH KRENITE PREMA SKLONIŠTIMA.“

„Prema stanici BART-a“, zaurlao sam. Prijatelji su kimnuli glavama. Skupili smo se i hitro krenuli nizbrdo.


Post je objavljen 10.04.2010. u 11:16 sati.