Svejedno je dobije li glavni junak cipelu u zube i tortu u dupe ili obrnuto...
(ili, pisac pokušava naći način da digresije vezane uz tekst odvoji od digresija koje mu samo tako padaju na pamet... da li je uspio u tome, prosudite sami...)
...problem je problem, kako god okrenuli...
... koga god okrenuli, prema kome god koga kako okrenuli i ostale praktične vježbe iz osobenih zamjenica...
Da velim ličnih pojavio bi se... uffff... eto ga...
- Ajmo, lične!
A propos "Ajmo lične", znate onaj vic o vicu o dva policajca u patroli? Mislim, ako znate, čemu da vam ga pričam, a ako ne znate, hja, ne vrijedi vas niti poučavati, osim toga, kako naš dragi Gabriel nije profitirao niti na jedan mogući način u svim kombinacjiama čizme i torte, tako niti ja, kao pisac ovih redaka, ne želim "profitirati" ispričavši vam taj vic, jer još uvijek nisam posve siguran da li je verbalni delikt izumro, pa se njegovi fosili mogu vidjeti u MKP-u pod Hušnjakovim (to vam moram jednom ispričati, ali kad budem bolje voje), ili je još uvijek negdje tu, kao Nessie ili kao Sasqwatch/Bigfoot...
Dobro, sad, ova pitanja kome, čemu i tome slično, zbilja ne znam u koju vrstu riječi spadaju, najvjerojatnije nemaju blage veze sa ličnim zamjenicama...
- Ne gospon policjajac ili drug milek... TUP! ... joj! – nisam ništ' grdoga mislil!
... tako da bih baš i mogao iz ovog mora digresija prijeći na stvar... na našeg Gabreka...
Još uvijek razmišljam slatke glave i očizmljenog šupka i još uvijek sam sretan kako nije obrnuto, no svejedno mi nije jasno kome jest rođendan... koliko znam, meni – nije...
Ne znam da li bi se što popravilo da sam dupeglavac kao neki iz vesele menažerije koja je i dalje stoji/sjedi/leži, već prema osob(e)nim preferencijama pojedinih nazočećih u napetom iščekivanju, a meni nikako ne sviće kome bi mogao biti rođendan.
Svakako, primjećujem da su se Janja i Luciferica, pristojno udaljile od ekipe i sada razgledavaju jedna drugoj donje rublje ili nedostatak istog, barem kod jedne od njih....
Još kada se prisjetimo da su one zapravo vrlo bliski rod... "tada dolazimo do pojave koja se javlja u nekonzistentnih priča koje nastaju bez scenarija, kao što je recimo ova ovdje prezentirana" (napomena književnog kritičara)
Neka porno manijacima im bude žao što nisu nazočni... mada, ako malo bolje razmislim – takvi se upravo i nalaze u bližem okruženju Šefove sobe. Uglavnom su u kotlovima, na ražnju, u lancima, gastronomsko zbrinuti na vijeke vjekova... Dapače, ovisno tome kakva im je seksualna perverzija bila na pameti za života, obično dobiju obrnutu... i bez seksa (ako se ne računa sjebavanje niz stepenice)...
No, da rođendan... hmmmm... debelo, koliko debeo jesam, znam da se kod ovakvog društva ne može očekivati da su meni htjeli čestitati rođendan, možda je Maurice slavljenik? No, kad bolje pogledam kako bulji uokolo (usredotočio se na Janju i Luciferku, naravno), nije njegovo slavlje... hajdmo to malo na prste...
- Gabriele, kućo stara, što to mljeckaš? Očenaše neke,što li?!?
- O, Bože, jel' ti vidiš što tvoj sin radi?
- Vidim...ali što mogu, odrastao je, umro je već jednom, uskrsnuo...
- Da, i to nedavno, prošle nedjelje, zar ne?
- Dobro, imali smo i ti i ja, ali i sin ti tvoj i ja nekih zajedničkih poslova, pa... ono... "preko veze", "ispod žita"... a da mi šapneš čiji je rođendan?
- Onako, za još jedan "neočekivani" kraj?
- Hrmf... zar već? No, da, pa nek' se čitatelji pajsaju do nastavka... imam osjećaj da bi svaki ovaj odlomak trebalo završiti sa "more about it in our next week story, when Gabriel says"... i potom ona legendarna "Pigs in space...."
- Vidim, ne završava ti se još
- Ne Bože, ne završava mi se, već mi je polako dosta takvog pojavljivanja na pet minuta, pa onda čekanja tko zna koliko da se opet pojavim... mislim... Maurice je došao po mene, sreli smo gospođu Šeficu...
- A, ovu,... kak' se zove...
- Jebedićka, ne?
- Ne, Jebedićka je umrla prošli mjesec, ovo je Bogatićka
- Renata?!? – uzviknuh tako glasno da je kožna fotelja Zlatko Bogatić skočila na kožni naslonjač Renata Bogatić... sjećate se – moje prva i jedina i to uspješno izvedena kupoprodaja duše i tijela – pa je započeo sa serijom smiješnih pokreta... ne znam jeste li već nazočili kopulaciji fotelje i naslonjača, osim kod neopreznih seoba, ali takve su se stvari obično odvijale u kamionu, daleko od očiju javnosti... no, ako niste, mogu vam reći da jeto tako erotično, skoro isto tako kao i kopulacija dva prevrnuta kamiona, samo je potonje nešto perverznije...
- Ne, ne Renata, njezina sestra...
- Sestra?!? Renata Bogatić je imala sestru?!
- To samo pokazuje kako nisi dobro odradio svoj posao, jer da jesi, poslao bi i njenu sestru u pakao puno ranije, pa bi možda Jebedićka bila još uvijek živa, ali... tako ti je to kod starih jaraca poput Lucifera... zaželio se mlađe, Renata mu je odala da ima sestru, malo si ju je preuredio po svom ukusu i eto... Luciferica je tu...
- A Maurice i ja smo mislili...
- Krivo ste mislili... no, s druge strane, i bolje tako, jer... šefovu ženu kresnuti...
- Pa ako šef ne dozna...
- Ovisi tko ti je šef...
- O, da, imaš pravo Dragi Bože
- Ovo sada govoriš samo zato da bi čitatelji shvatili s kime razgovaraš?
- Paaa... tako nekako...
- I gle... prije dosta redova je malo nedostajalo da priča završi, pa vidi kuda nas je ugodna konverzacija odvela...
- U vražju mater?
- Ne!!! To nisi smio reći... a u pi... kak' bi klel da bi smel... evo i nje... party je gotov...
U kancelariju je ušla niska stara bakica, po mojoj slobodnoj procjeni starosti negdje 95, 105, 125, godina plus minus pedesetak, više ili manje. Podsjetila me na Jebedićku iz vremena lupanja po podu metlom, samo što su ovoj krila, rep, papci i rogovi smetali u upotpunjenju posvemašnje sličnosti sa starom Luciferovom ženom, pri čemu odmah u vodu pada i Teorija o tome da sinovi biraju žene slične majkama...
... na drugoj obali Stiksa Teorija je isplivala, stresla se k'o mokar pas i otkasala dalje...
... stara je sklopila krila, rep ovila oko nogu,...
- Tko me to zvao?!?
- Mama... oprosti... nije znao... znaš...
- Ti balavac jedan, preljubnik... ti da si tiho! Znaš!
- Ali gospođo... – počne Bog.
- Šuti, ti nisi ništ' puno bolji od njega, samo kaj si "tam gore", kaj misliš, jaka stvar... Tko me to zvao?!?
Očito je došao red da se javim:
- Ja, gospođo Vragec, ja... Gabriel De Mefisto
- A ti! Pa kaj mi ne veliš?!? Hodi, bumo si nekaj spili, može?!?
- A, može, kaj sad, kad me tak lepo zovete...
I tako smo gospođa Vragec i ja, konačno ipak završili kod stola sa cugom. Mogu vam reći, ne znam kak' baba vozi, ali da pije k'o smuk, to je točno...
Kao što vidite... hik... štuc... osim kaj sam popunto janpi, ikap jo...još nimas zasnsal okme je rodenđan, a kak' bum o...opa-pal brlo vrzo na pod, to be nute dnali zo pljedećeg suta... aj... bok!
- Gle malog Gabriela poslije moje žene... pijan je k'o tele...
- Sinek sinek, nikad s tebe pjesnika...
- Znam mama, znam, kak' ni s tebe pijanca... kol'ko put ti moram reći da se pijača ne vlevle vu vuho, neg v zube...
- Al, kad je meni tak zgodno podjebavati ove kaj misle da znaju piti...
- Dobro mama, dobro, ideš sad natrag gledati televiziju... počela ti je sapunica... hodi, može?
- Idem, idem... samo sam štela malo...
- No, bum te prošetal koji drugi put... amo si onda moraš uzeti brnjicu, znaš?
- Može sinek, dogovoreno, idem onda je sad...
- Hodi mama...
U tonu Čehovljevih završetaka, recimo višnjika, završava i ova ništa-se-ne-događajuća Gabrielizoda... do slijedećeg susreta...