Marketing
o kopnu, drugi put.
nakon šta me deprimiralo pitanje životinjica iz riječkoga azila (deprimiralo: i glas i noge su mi se tresle, a suzice frcnule, pa sam se i osramotila, mislim), dakle, nakon toga, sjela sam pred kazalište ivana pl. zajeca. ono je tik kraj riječke pijace. ne znam kako drugi, no ja nisam tip od pijace. gužva, prljavština i ... takve stvari. ili sam bila zbedirana i dekintirana pa me nije obuzeo čar peršina, kruški i kapule...ne znam. jedino mi se svidilo sadnice koje nisam kupila jer mi se nije dalo nosat a i nemam ih di posadit a i nisam baš talentirana za zelenjavu (argumentirano ne nužno ovim redosljedom).
dok sam sjedila i ispijala svoj hladni čaj divila sam se kupljenim igračkama za elu. patetično, znam. evo najvažnijeg rekvizita:
sjedila sam i ...dosađivala se. kako nemaštovito! odlučila sam prošetat u blizini.
primjer ekološke rasvjete. valjda. jednom sam čitala o gradskoj rasvjeti i od svega najbolje zapamtila da je dobro ako je svjetlost natkrivena da ne smeta šišmišima 
. a koliko ja šišmiše volim....
rijeka rječina, kula trsatska u pozadini (valjda) barke, oronule zgrade i grafiti. gradska salata
ne znam je li zbog nedostatka love za trošenje, preduge apstinencije od putovanja bilo kakve vrste ili čega, oči su mi se umorile od betona. neka mi oproste riječani, ja jednostavno nikad nisam vidila ljepotu u ovom gradu. ali to je vjerovatno zbog toga šta u rijeku dođem ili doktoru ili u šoping. jednodnevni ili nedajblože, dvodnevni izleti u grad koji onda vidiš samo ovakav. ružan. prljav. gol, sirov, bez duše. gdje od drveća ostaje samo batrljak a golubovi prestaju bit baš divni jako i sve više ih gledaš ko štakore s krilima (koji ružni izraz za ljepe ptice!
jedno me začudilo. luka, koja inače izgleda onako ko na gornjim slikama, malo se uredila, a riječani ju koriste ko šetnicu. ludilo.
napokon, napokon!!! stiglo je vrijeme za krenut doma. toliko sam se veselila ovome jednodnevnome bijegu s otoka, ne mogu se prepoznat! možda da drugi put isplaniram otić na malo udaljenije mjesto. hmmm 
na rivi, jedna stvar koja se ne mijenja. doček.
ma ne, nisam više slikala, bilo me je sram i po rijeci ić s fotoaparatom, ko neki ... TURIST! 
odma se osjećaš bolje. mene je dočekal padrenostrum s elom. eh, kad sam vidila tu malu dlakavicu, osmjeh mi je narastao preko cijele glave! okolo naokolo! 
koja je to injekcija za ego kad ti tvoja životinjica poleti u susret ko da si najvažniji stvor na planeti! 
Post je objavljen 30.03.2010. u 12:50 sati.