Legenda o Katici
Za turskog pašaluka u Vukovaru živio je ondje čestiti kršćanin Marko Lukić, te je imao u sretnome braku jedinicu Katicu.
Zamalo umre on i žena mu, te sirota Katica ostade sama kao prst. Kako je bila pobožna, zavjetovala se dragoj Gospi da će ostati djevicom.
Da si pribavi svagdašnji krušac, sakupljala je jagode, ljekovito bilje i korijenje u šumi.
S vremenom se djevojčica razvila, da je bila čuvena zbog svoje ljepote u Vukovaru i okolici.
Jednoga će dana po običaju kupiti jagode u šumici kraj sela Lušca. Nuto na svoj užas najednom spazi kraj sebe vukovarskog kajmakama (načelnika) Hasana, poturicu ljutu.
Ovaj je stade odmah salijetati griješnim ponudama, no naša Katica, ta vukovarska Suzana, zagrabi kao srna u bijeg. Na njenu sreću izmiliše najednoć iz one šumice dva kršćanina, koji jadnicu jedva osokoliše i umiriše.
Postiđeni Hasan stade tuliti od jada i bjesnila, zagrozivši joj se, da se sutradan imade zacijelo stvoriti u spomenutoj šumici, ako joj je život mio.
Ona dva poštenjaka dovedoše svu dršćuću Katicu do neke kolibice. Sutradan ujutru čeka Hasan nestrpljivo na djevojku, ali nju ne bi sada nikakva paklena sila u Lužac dopremila.
Hasan se sve pjeni od srdžbe, što mu tako siguran plijen umače, te stade od vaja i očaja guliti i čupati rusu bradu svoju i o paklenoj osveti razmišljati. Naloži svome sluzi Ibrahimu neka Katici, kada pođe u nedjelju u crkvu, potajno podmetne njegov dragocjen prsten u džep.
Poslije službe Božje, stvori se kao iz oblaka pred drvenom crkvicom vukovarskom Hasan ljuti te zagrmi: „Tko se to usudio od vas đaurske štenadi ukrasti moj skupocjeni prsten; držim da će ta drskost tog lupeža haka (sigurno) glave stajati!“
Ibrahim, loši sluga još lošijeg gospodara, stade sada svima džepove prevrtati dok konačno ne nađe taj kobni prsten u džepu prestravljene Katice. Jao i pomagaj sada njojzi!
Svjetina se sada stade kameniti od čuda: ta kako bi mogla čestita Katica najednoć biti podla tatica!
Hasan je smjesta dade uhititi, te je baci u tamnicu ljutu.
Kada se je sirotica osvijestila preporuči se suznim očima Pomoćnici kršćana – dragoj Gospi.
Hasan je ponovno u tamnici napastvovaše, te joj obeća bregove i planine zemaljskih užitaka, ali naša Katica nepomična kao hrid, odoljevaše neprestanim zamamnim obećanjima raspuštenika i prevjernika, Hasana ljutog.
Bijesan i očajan zbog njene postojanosti, dade nevinu djevojku pogubiti, te mrtvo joj mučeničko tijelo baciti pred gladne pse.
Međutim, pobožni vukovarski kršćani iskupiše za skupe novce njene mučeničke ostatke od krvnika, te je noću u najvećoj tišini ukopaše baš na onome mjestu gdje je danas crkvica Svete Petke na Dobroj vodi.
Uskoro se razglasi po Vukovaru i cijeloj okolici da je na onomu mjestu, gdje je jadnica ukopana, najednoć proključao izvor bistre i ljekovite vode, te da ondje noću neka tajanstvena svjetlost gori. Pobožni kršćani nad njenim grobom podigoše crkvicu: i to baš nad onim izvorom koji i dandanas ondje teče.
Tijekom vremena pripadne ta crkvica pravoslavnoj crkvenoj opštini, koja ju posveti 'prepodobnoj' majci Paraskevi, Sv.Petki.
Godine 1830. kopajući vinograd na „Dobroj vodi“, našli su ljudi ljudske kosti i temelje stare kapelice s kalvarijom. Odavle naslućuju, da je ondje nekoć moralo biti groblje i grobljanska crkvica.
(Placido Belavić: „Povijest samostana i župe vukovarske“, Vukovar 1928, str. 50-51)
Post je objavljen 27.03.2010. u 16:14 sati.