Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/everlastingsmile

Marketing

Samo tuge se broje?


Ima nešto što nas tjera da tugu dijelimo s drugima. Sreću ne nužno. Nju ljubomorno čuvamo za sebe i nije važno hoće li je netko primjetiti. Svijet kao da stoji dok smo mi sretni. A tuga? Zajeb. Spremni smo vrištati, moliti, plakati samo da netko stane uz nas i pomogne nam izdržati. Pravedno? Nimalo. Razumljivo? Itekako. Naravno, govorim o sebi (da, kao da ste uopće sumnjali u to). Na blogu sam pet godina. Ok, sad sam zastala na sekundu i pomislila "starim", ali naslućujem da u 20-ima nemam pravo na tu misao, pa ćemo se praviti da je nije ni bilo. :p Uglavnom, na blogu sam pet godina. 5. Mislila sam da s njim dijelim svoj život. Sretne i tužne trenutke. Šipak. Dijelila sam one tužne. Jer ih je u tom razdoblju bilo više (najblaže moguće rečeno) i jer se tuga jednostavno mora dijeliti. Tako nam je lakše izdržati. Tu se pozivam na majku prirodu i ljudski faktor pa ću opravdanja preskočiti. DakleN, nekoliko sam godina, uz kraće prekide, neprestano pisala. Daleko od toga da se radilo o tužnim, morbidnim žalopojkama. Jer nije. Bilo je tu svega. Ali važna je pozadina. Ono što sam znala i osjećala samo ja, ono što stoji iza svega. A to je bila tuga, nezadovoljstvo možda, onaj jedan mali dio koji nedostaje. E, a onda sam ga našla. Ili on mene, svejedno. I blog je postao prošlost. Zapravo, ne samo blog. Potpuno sam se povukla iz virtualnog svijeta. Ostala sam samo na mailu (i to jednoj adresi, od deset koliko sam ih imala prije) i onom prokletstvu od Facebooka, koji ionako ne služi ničemu kreativnom. Obična špijunaža. Jako korisna, pokazalo se kasnije, ali o tome drugom prilikom. Želim reći da, prije nešto više od godinu dana, otkako sam u vezi, zanemarih blog i dijeljenje. Života, osjećaja, misli, riječi...svega. Da je tuga ono što inspirira znamo odavno. Svi veliki pisci, pjesnici, umjetnici, svi su oni prošli kroz neke životne tragedije (ili su ih barem takvima smatrali) i to im je postala inspiracija za stvaranje. Tuga je zapravo lajtmotiv. :p I tako je onaj glupavi osmijeh i blaženi osjećaj sreće i zadovoljstva izbrisao moju potrebu za pisanom riječi. Nisam zanemarila prijatelje (što će se pokazati jednom od najboljih mi odluka ikad), ali sam zanemarila vas. Što će reći da prethodna rečenica ne stoji. Zanemarila sam prijatelje. Itekako. Oprostite mi. Znam da hoćete (i ja sam vama, ajde nek vidim da se netko opire). :D I sad dolazimo do jednog pitanja? Ako sam još uvijek u vezi koja me ispunjava i u kojoj sam sretna, što pobogu radim tu? Zašto sam se vratila? Zašto nakon godinu dana sjedim u svojoj nekada omiljenoj pozi "jedne zgrčene noge", sa šalicom vrućeg kakaa i pišem post? Zašto, ako sam sretna? Zato što nisam. I to dokazuje moju teoriju. Veza me razočarala...dobro, ne toliko veza koliko njena druga polovica. Osoba kojoj sam vjerovala više od sebe, za koju bi dala sve na svijetu, užasno me je povrijedila. A ja sam oprostila. Šta sve zaljubljen čovjek neće napraviti. :p Ostala sam u toj vezi, ali...nisam sretna. Još uvijek. Nadam se da ću biti, učim kako mu opet vjerovati, pokušavam uistinu oprostiti (jer, pogađate, taj oprost su bile samo riječi, daleko je to još od istine). I zato me eto tu. Upravo mi je jasno zašto toliko volim riječi. Uvijek im se možeš vratiti i uvijek te čekaju. I ono najvažnije, neće te iznevjeriti. Osim ako si pijan, gladan, nervozan, dekoncentriran ili nešto tome slično. Onda nisu baš na tvojoj strani. Iskreno, voljela bi da moja savršena ljubavna priča (ili da je već otpočnem zvati iluzijom) još traje i da sada nisam tu. Ali nitko me očito ne pita što bi voljela. Osim Kraljice Majke na čiji sam se najbolji-na-svijetu-kompot danas "zaletila" iz drugog grada. njami Ako stvari pogledamo iz druge perspektive, onda iz svega lošeg nastane i nešto dobro. Mogli bi moj povratak proglasiti takvim. Recimo. ;)

P.s. primjetili ste kako nisam plakala i jadala se zbog onoga što se dogodilo? Ah, vremena se mijenjaju. Ljudi također. Što uopće ne znači da je moja uža obitelj bila toga pošteđena. I šira. I prijatelji. I neki poznanici. Uopće. zubo

Post je objavljen 26.03.2010. u 22:47 sati.