Marketing
Priče o prolaznosti
Ivan Pauletta - Corrado: »Štorije iz Istre«, zbirka priča, Durieux, Zagreb, 2009.
U jednom svom davnom eseju Mate Balota je, pod naslovom Istra se mijenja, istresao ne baš ugodne dojmove o mijenama što ih njegov zavičaj doživljava, desetljećima se odmaknuvši od vizura i prilika kakve je autor zapamtio iz svog djetinjstva. Žalovanje što je tomu tako, ali i mirenje s neminovnošću tih promjena, uz intimno vjerovanje da neke iskonske vrijednosti istarski čovjek ipak zadržava u srcu, u osobnom i kolektivnom pamćenju, i tako ih barem kroz priče usađuje mlađima, tako bi se otprilike mogla doživjeti tadašnja Balotima razmišljanja o nestajanju Istre kakva je bila s početka 20. stoljeća. Sličnog ugođaja, ali vremenski transponirane u pedesetak godina bližu povijest od one o kojoj govori Balota, i ove su priče Ivana Paulette.
Teška djetinjstva, ratovi, gubitak najbližih, mukotrpni rad za egzistenciju, ali istodobna radost života, užitak druženja i zadovoljstvo u ispunjavanju životnog smisla radom, uz tek povremeno nalaženje trenutka za avanturu ili ljubav, takva su ozračja životnih sudbina likova u Štorijama iz Istre. Vrijednost ovim pričama ne daje toliko literarno umijeće autorovo, štoviše tu ima još puno prostora za doradu i sazrijevanje, ali ih iznimnima čini njihova dokumentarnost. Na trenutke su to i izvorni doprinosi etnografskom bilježenju istarske baštine, i to onog njenog dijela koji nije često opisivan: života u južnoistarskim primorskim mjestima, ribarske i pomorske tradicije toga kraja, ali i ruralne tradicije južne Istre, za koju iz Paulettinih opisa otkrivamo da je u živopisnim detaljima drugačija od one koju zatičemo tek koju desetinu kilometara sjevernije.
U autorovom predgovoru nalazim ovu izuzetno zanimljivu misao: »Društvo koje nema nikakav duhovni ideal, zajednica koja se ne može dičiti moralom, ne može biti pozvana niti je kvalificirana vrednovati prošlost«. Autor ima svoje pobude zašto je u predgovor uvrstio ovakvu rečenicu, a ja ju čitam ovako: mnogim se pisanjima o Istri ovaj naš zavičaj hoće konzervirati u idiličnoj slici, u priviđenju nekakve arkadije, idealnog zavičaja za odrastanje i sazrijevanje, uzornog polazišta u svijet, a taj »bijeli svijet« svojim nemilosrdnim ustrojem čovjeka, po prirodi u takvoj sredini stasalog kao dobrog, ili kvari ili uništava; dok u stvarnosti Istra biva egzemplarom toga bijeloga svijeta, ispunjena kvarljivom robom, često samouništavajuća i samourušavajuća. Alibi za očuvanje takve kontradikcije kao stvarnog životnog stanja je poticanje i održavanje što idealnije slike o Istri, ali slike koja je u biti lažna.
Paulettine priče, iako donose mnoštvo romantičnih i nostalgičnih trenutaka iz prošlosti sa željom da ih se ovjekovječi, zadrži u kolektivnom pamćenju, Istru iz sredine 20. stoljeća ne uljepšavaju. Ljepota je prolazna ne samo na ljudskome (ili ženskome) tijelu, već i u krajoliku, na kući, na nekom djelu ljudskih ruku; a ni ljudi nisu vazda isti, ima u ovim pričama bliskosti što traju desetljećima, ali i razlaza, ne uvijek objašnjenih niti objašnjivih. Ako bismo tražili neku zajedničku crtu koja objedinjuje različite likove različitih priča u ovo zbirci, onda ćemo je nedvojbeno naći u idealizmu, u predanosti i odanosti kojom se ti likovi, ti Istrijani, posvećuju i poslu i prijateljstvu i ljubavi; i zemlji i moru i strojevima; i suncu i vjetrovima i zvjezdanom nebu. Jedna jedina stvar im nikad neće ući u glavu: ratovanje, sudjelovanje u masovnim zabludama, nasilno odvajanje od zavičaja u kome se vlastiti mir ionako teškom mukom stječe, stvara i održava.
(Objavljeno u Glasu Istre, 16. siječnja 2010.)
Post je objavljen 26.03.2010. u 11:15 sati.