Dođe vrijeme u životu kad se konačno, usred magle svih strahova i ludila, zaustavimo začuvši povik unutarnjeg glasa: DOSTA!
Dosta borbe, plakanja, pokušavanja da se ostane na mjestu. Kao dijete umireno nakon dugotrajnog plakanja, obrišemo suze i novim očima pogledamo svijet oko sebe.
To je – buđenje.
Shvaćamo kako je došlo vrijeme prestanka nadanja i očekivanja kako će se nešto promijeniti i kako će se sreća i sigurnost galopirajući pojaviti na horizontu. Počinjemo shvaćati kako ni mi, ni princ na bijelom konju, ni uplakana ljepotica nismo oni čije priče u ovom svijetu završavaju poput bajki (ili započinju poput njih).
Budimo se shvaćajući kako nismo savršeni i kako nas nikad nitko neće voljeti, cijeniti ili poštivati zbog onoga što smo i tko smo i – to je u redu. Drugi su ograničeni vlastitim pogledima i mišljenjima, a naše je naučiti voljeti i priznavati sebe, a tijekom tog novopronađenog samopouzdanja rodit će se i podrška samom sebi.
Prestajemo se žaliti kriveći druge za ono što su nam učinili (ili što nam nisu učinili), shvaćajući kako je jedino na što sa sigurnošću možemo računati – neočekivanost. Doznali smo kako ljudi ne govore uvijek ono što misle, niti ne misle ono što kažu i kako nitko nikad neće biti ovdje samo zbog nas i kako se, u stvari, ne radi o nama. Stoga, naučimo se zauzeti za sebe, brinuti o sebi...a tijekom tog procesa rodit će se i osjećaj sigurnosti.
Prestajemo prosuđivati druge i upirati prste u njih, počinjemo ih prihvaćati kakvi jesu, ne obazirući se na njihove ljudske slabosti...i tijekom tog procesa rađa se osjećaj mira i zadovoljstva.
Shvaćamo kako je način na koji sagledavamo sebe i svijet uokolo nas rezultat poruka i mišljenja usađenih u našu psihu. I počinjemo pregledavati svo to smeće kojim su nas hranili govoreći nam kako bismo se trebali ponašati, kako izgledati, koliko biti teški, što odijevati, što voziti, kako i gdje živjeti, koga oženiti, koliko je važno imati i podizati djecu, što dugujemo roditeljima, obitelji, prijateljima.
Učimo se otvoriti novim svjetovima i različitim gledištima. Počinjemo preispitivati tko smo i za što se zalažemo.
Učimo razliku između onoga što želimo i onoga što trebamo, otpuštamo prerasle doktrine i vrednovanja, učimo slušati svoje instinkte.
Doznajemo kako je točno da dajući primamo. I kako načela poštenja i integriteta nisu zastarjeli ideali, već temelji na kojima moramo graditi svoj život.
Shvaćamo kako ne znamo sve i kako nije naš posao spasiti svijet ili svinju naučiti pjevati. Između krivnje i odgovornosti postoji razlika i počinjemo shvaćati važnost postavljanja granica i riječi NE.
Učimo kako je jedini križ kojeg trebamo nositi upravo onaj kojeg smo izabrali nositi i kako mučenici gore na lomačama.
A onda, onda učimo o ljubavi.
Kako voljeti, koliko se davati u ljubavi, kad se prestati davati i otšetati dalje.
Učimo vidjeti veze onakvima kakve zaista jesu, a ne kakve bismo htjeli da budu. Prestajemo pokušavati kontrolirati ljude, situacije i rezultate. Doznajemo kako biti sam ne znači biti usamljen.
Prestajemo puno raditi zapostavljajući svoje osjećaje i ignorirajući svoje potrebe. Konačno dolazimo do zaključka kako zaslužujemo da se prema nama odnose s ljubavlju, osjećajnošću, poštovanjem i ljubaznošću...i ne pristajemo na manje od toga.
Doznajemo kako je naše tijelo naš hram i počinjemo se brinuti o njemu i odnositi se s poštovanjem. Jedemo uravnoteženo, pijemo više vode i više vježbamo.
Učimo kako umor hrani sumnje, strahove i nesigurnosti pa se više odmaramo. I baš kao što hrana postaje gorivom tijela, smijeh je gorivo duše. Zato se sve više smijemo i igramo.
Doznajemo kako uglavnom u životu dobivamo ono što vjerujemo da zaslužujemo i kako je veći dio života samoispunjavajuće proročanstvo.
Shvaćamo da, ukoliko želimo postići uspjeh, trebamo smjer, disciplinu i upornost. Ali shvaćamo i da nitko to ne može postići sam i da je u redu riskirati tražiti pomoć. I jedino čega se zaista trebamo bojati je onaj najveći pljačkaš: strah sam.
Postajemo zahvalni za male jednostavne stvari koje smo uzimali zdravo za gotovo, stvari o kojima na ovom planetu još uvijek sanjaju milijuni ljudi: pun hladnjak, čista tekuća voda, topla postelja, vrući tuš.
Polako počinjemo preuzimati odgovornost za sebe i obećajemo kako sebe nikad nećemo izdati i nikad, nikad nećemo pristati na manje od onoga što nam srce želi.
A onda vješamo vjetrena zvona na vanjsku stranu prozora kako bismo mogli slušati vjetar. I to nam pomaže smješiti se, vjerovati, ostati otvorenima za svaku divnu mogućnost.
I konačno, s hrabrošću u srcu i s Velikim Duhom uz nas, podižemo se, duboko uzdahnemo i počnemo oblikovati život kakav želimo živjeti, život najbolji mogući.
(Netko nepoznat, ali rado supotpisujem. I - sretno buđenje!)
Post je objavljen 25.03.2010. u 06:26 sati.