Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/olifant

Marketing

NACI PAVLOVE ULICE

Nakon niza godina provedenih u tavorenju na lumpenproleterskom dnu, moja je frendica Marki napokon prolupala.
Dan nakon Božića nahrupila je na moja vrata unezvjereno mašući rukama i dajući maha u(nez)vjerenju da je progone. Zaista, progonile su je paranoidne ideje da joj netko namjerava prebrojiti kosti, a ni računska operacija korjenovanja nije isključena, u smislu da je iskorijeni s lica zemlje.
Pretvarajući se, zbog urođene dobrote, da vjerujem u njenu priču, promptno sam je odvukla u najkonspirativniju prostoriju u kući i okućnici, moj kabinet za tajanstvene rabote, koji se skriva iza kodnog imena 'šupa'. Tu se Marki mogla nesmetano posvetiti smetenom prerušavanju, bez bojazni da će je itko od mojih ukućana dekoncentrirati, jer tko bi bio lud da izlazi iz tople kuće i zaviruje u ledenu šupu, samo zato da bi vidio kako Marki skida pitoreskne pankerske dronjke i navlači pristojnu odjeću, koju sam specijalno za nju pomno odabrala prebirući po vrećama za smeće u prašnjavom sanduku, gdje odlažemo iznošene krpe, prilikom periodičkih rasterećenja pretrpanih ormara.
S obzirom da je naglasila da želi postići neupadljiv izgled, iskombinirala sam idealan outfit od mog sivo-maslinastog trudničkog kostima, u kojem me, unatoč blizanačkoj trudnoći, nitko nije uspijevao zamijetiti i ustupiti mi sjedalicu u vozilima javnog gradskog prijevoza i od kaplarskog šinjela, nošenog na ramenima pokojnog dede, dok je u vidu magle iščezavao iz vidokruga neprijatelja i suboraca tokom bitke u Galiciji 1914. Odlučujući korak u zaokruživanju neuhvatljivog dojma došao je s ofucanim jahaćim čizmama, koje je nosio netko iz obitelji dok je jahao. Nešto. Uglavnom, veoma su nepronične, jer nitko više ne zna o komu i čemu se radilo.
Znatiželjna u pogledu svog novog imidža, Marki mi je uputila zamolbu da donesem ogledalo iz kuće, čemu zbog urođene lijenosti nisam mogla udovoljiti, ali sam zato uslužno ponudila da je kritički odmjerim i realistično opišem kako glupo izgleda. Usto sam joj ljubazno pomogla oko frizure, ravnajući neposlušnu irokezicu žičanom četkom za skidanje hrđe. Od onog što je ostalo isplela sam dvije pletenice i strateški ih ovila oko glave, postižući prirodan oblik neuravnoteženog kukavičjeg gnijezda, a potom ga preletjela žutim kolor sprejem.

Nakon svega, rezultat je bio veoma zamjetan, premda se ne bi moglo reći da je postignuta neupadljivost. Susjeda Klopotec zamalo je upala u otvoreni vodovodni šaht, ugledavši Marki na ulici, te otrčala u kuću i zaključala vrata vrišeći 'okupacija, okupacija'. Budući da je izašla van s namjerom da me ugodno iznenadi kurtoaznom blagdanskom posjetom u trajanju od osam sati, rečeni sam ishod ocijenila veoma uspješnim. I prekaljeni radnici Vodovoda i kanalizacije, svikli na najteže uvjete, štrecnuli su se od pogleda na Markinu pojavu.
Uglavnom, izgledala je grozno. Ali ne uobičajno grozno, nego sasvim neprepoznatljivo. Možda bi je prepoznali kao svoju tek zagriženi ljubitelji poraženih snaga iz minulih svjetskih ratova.
No, što je dovelo Marki do poražavajuće odluke da će se radije sakriti iza militarističke fasade brutalne švapske oficiruše, nego dospustiti da bude prepoznata u svom uobičajnom anarhoidnom izdanju?

Odgovor na to pitanje iziskuje da slijedimo trag novca, što je neizvedivo. Jer, novca nema. Markin kućni budžet, baziran na tatinoj penzijici, neočekivano se našao na nuli i bilo je očito da netko od njih dvoje mora hitno popuniti financijsku prazninu. Vrijedni tatica dao si je truda i našao atraktivan honorarni posao za svoje dijete, vezan uz medije. Da u blagdanske dane zvoni ljudima na vrata i naplaćuje TV-pretplatu. Zahvalivši roditelju, Marki je s velikim žaljenjem konstatirala da ne posjeduje fiziološke i karakterne kvalitete potrebne za obavljanje zahtjevne inkasatorske zadaće, jer ne samo da njen nos ne podsjeća na utičnicu, niti joj se sviđa aroma napoja, nego se tokom djetinjstva čak nijednom nije sjetila ukrasiti školsku fasadu svastikom, te zbog rečenih nedostataka ne prepoznaje u sebi nacističku svinju.

Uostalom, zašto da se sramoti salijećući ljude, kad se istom metodom može proslaviti? Umjesto da plazi periferijom s inkasatorkom torbom, zaputila se u centar grada s foto-aparatom. Računajući da će, uz malo sreće, ubrzio naletjeti na kakav zgodan prizor. Na primjer, uhvatiti poznatog političara kako, pod utjecajem speeda, javno napastuje kućne ljubimce, koje su građani neoprezno izveli u šetnju. I u istom se dahu hvali time što je, premda glup kao konj, kroz duge godine marljivog učenja uspješno dosegnuo intelektualnu razinu seoske lude koja se, po dolasku u veliki grad, dovitljivo prebacila s prosjačenja na džeparenje, te stoga računa na punu podršku svih lopova, maloumnika i političkih slijepaca slijepe naše. Dobro, možda se radi o prevelikom očekivanju, jer tko bi bio baš toliki idiot, ali nije isključeno da koji od bivših političara, umornih od života u anonimnosti, odluči provaliti u prostorije svoje političke stranke usred bijela dana, ne bi li postigao da ga reporteri opet slikaju?
I dakako, Marki bi spremno udovoljila navedenoj želji, prodala snimke novinama i zaradila pristojan honorar.

Premda je početnički entuzijazam prilično neuračunjiva pojava, ne bi se moglo se reći da je Marki pravila račun bez krčmara u procjeni mogućih skandala. Jer, upravo tog momenta, u krčmi u Pavlovoj ulici, smještenoj malo južnije od strogog centra, dešavale su se veoma zanimljive stvari. Zapravo, u nekadašnjoj krčmi, prizemlja preuređenog u bistro, dok su se na katu smjestile klubske prostorije za probranu klijentelu. Sastavljenu od uglednih odvjetnika, iz ureda rasutih po secesijskim zgradama oko pješačke zone.
Dečki Pavlove ulice, kako se se voljeli nazivati, upravo su kovali plan o preuzimanju obližnjeg gradskog zemljišta. Rečeni privatizacijski pothvat, u uvjetima koje pruža divlji kapitalizam išao bi, uz uobičajno podmazivanje, kao po loju, da im protivnička skupina, premazana svim mastima, nije iznebuha nasapunjala dasku. Bili su to zloglasni Crvendaći, klinci u rasponu od trinaest do sedamnaest godina, koji su mjesecima podmuklo čistili korov i smeće duž atraktivnog terena, da bi ga potom, uz pomoć neodgovornih medija, naprosto proglasili svojim igralištem.
A cjelokupna javnost, umjesto da stane na stranu naprednih kapitalističkih rješenja, unisono se svrstala uz inicijativu komunistički zadojenih balavaca, koji su čak i svojim imidžem otvoreno propagirali zaostale marksističke ideje. Iako su, u stvari, nosili crvene majice zahvaljujući rasprodaji u obližnjem kineskom dućanu i sasvim nesvjesni značenja Mao Ce Tungovog lika otisnutog na poleđini, u očima jurista Pavlove ulice predstavljali su opasne ideološke neprijatelje, s kojima se valja nemilosrdno obračunati. Ali, kojim sredstvima?

- Kolcem i lancem i bokserom u glavu! - predložio je nabildani Rambo koji se, nekoć u studentskim danima, isticao predvodeći najbrojniju skupinu nogometnih navijača.
- Prethodno ćemo se prikladno maskirati u crne ratničke kostime i tiho prišuljati neprijatelju, zbog faktora iznenađenja – prihvatio se razrade plana minuciozni Nindža.
- Bravo! I tako ćemo Crvendaćima omogućiti da opet dižu frku u novinama i predstavljaju se kao jadne žrtve – tiho se oglasio mudri Kobra.
- Dečki, Kobra je u pravu, nema koristi od batina. – ulizivački pogledavajući vođu dodao je Uzi – Dva rafala upozorenja i to je to!
- To je totalni bullshit - podrugljivo se nacerio Nitro – jer onda imaš balističko vještačenje i istragu koja vodi do oružja. Dokazi se, naravno, zagube, ali dovoljno je da novinarska bagra nešto načuje i imamo njesra. Umjesto toga, ajmo lijepo postavit mali pakleni stroj na grunt i kad napravi kabuuum, više se nitko neće usuditi ni prismrdit tamo!
- No, još samo fali da netko pogine. – odmahnuo je ljutito glavom Kobra – Ljudi, koncentrirajte se. Treba nam prokleto dobar plan.
- Ja imam rješenje i to konačno! – oglasio se dotad tihi krivičar Naci. Inače, zvao se Nemeček, što se prevodi kao Nijemčić i tako vodi do zvučnog nadimka, na kojeg je njegov nositelj bio veoma ponosan, jer dobivši ga postao je punopravni član škvadre. Ipak, u očima drugova Naci je bio i ostao isto što i svaki drugi naci, samo još jedan tip nečiste prošlosti. Služio je bivšem režimu kao odani apartčik i zbog toga su ga smatrali kukavicom. Svi, osim lucidnog Kobre, koji se iskreno divio dok je karatist Naci punio stranice žutog tiska, mlateći bez kompleksa i pred svjedocima članove obitelji i susjede. Malo bi se koji odvjetnik usudio otvoreno ogriješiti o Kodeks odvjetničke etike, koji u prvoj glavi, točci 7. kaže da ‘svojim ponašanjem odvjetnik mora služiti kao primjer humanosti, poštovanja ljudskog dostojanstva i progresivnih nastojanja u priznavanju i ostvarivanju temeljnih ljudskih prava i sloboda’. Trebalo je imati petlje da se zvekne takav šamar odvjetničkoj komori i Kobra je znao da ispod Nacijeve svilene košulje kuca junačko srce.
Ono, koje neće ustuknuti pri provedbi savršenog plana.

Jer, Naci ne samo da je smislio kako nadmudriti lukave Crvendaće, nego je preuzeo i kompletnu realizaciju na sebe. Sam će izdvojiti najslabiju kariku u inače nesalomljivom lancu neprijateljskih redova, pridobiti izdajicu nudeći mu svoj izvoženi Kawasaki i instruirati ga za odlučujuće poteze. Prvi se svodi na pridobivanje škvadre u crvenim majicama za to da usred bijela dana smetljarskim kontejnerima zakrče ulicu, a zatim da nasred kolnika zaigraju nogomet, tobože ne bi li tako skrenuli pažnju javnosti na svoj problem s terenom za igru.
U trenu kad promet stane tamo će se, kao slučajno, naći Naci i ući u sukob s vođom Crvendaća. a na izdajici je da onda povede svoje u obračun s gnjavatorom iz odvjetničke ekipe i da ga zgaze tako da završi u Traumatološkoj.
Kako su simpatije javnosti uvijek rezervirane za žrtvu, Naci i njegovi dečki napokon će steći prednost pred protivnikom, čija će se samouvjerenost odjednom naći skršena teškim teretom javnog odiuma.

Mora se prizati, bilo je u tome izvjesne moralne veličine. U onom dijelu Nacijeve podmukle namještajke, koji se svodi na njegovu svjesnu žrtvu, svatko bi mogao opaziti nešto dirljivo i naći osobni uzor. Tako je i izdajica, u momentu kad je trebao povesti ekipu u napad na arogantnog odvjetnika, nenadano doživio katarzu i odustao od obećanog mu motora. Štoviše, umjesto da predvodi agresiju, smirivao je strasti kad je ovaj, u nestrpljenju, stao pljuskati vođu Crvendaća.
Međutim, uzvratni su udarci izostali, a odvjetnika je obuzela zbunjenost, osobito kad je krajičkom oka zapazio fotoreportera s irokezicom i istaknutim anarhističkim simbolima. Shvativši da je dotični snimio maloprijašnji ručni rad, pitao se bi li ga mogao nagovoriti da odustane od ekskluzivnih snimaka, ako ga obilno počasti? Šljivama pod oba oka? Već je zakoračio prema iritantnom stvoru, ali smrknuta osuda na licima okupljenog mnoštva navela ga je da se predomisli. Zaključio je da nema smisla koristiti silu i da je ljepše živjeti u miru s ljudima, a da će fotoreportera upečatljivog izgleda lako naći u toku sljedećih dana.

- E, nećeš! – pomislila je na to transrodna Marki i predmnijevajući Nacijevo naivno nerazlikovanje rodne i spolne pripadnosti, odmah po njegovom odlasku s poprišta za dvjesto kuna prodala fotoaparat sa snimkama, priču i ekskluzivu prvom novinaru koji se pojavio, ukrcala se u taksi i osvanula kod mene.
A ja sam je spremno transformirala iz pitomog anarhista u krvoločnu naci kučku. Što joj, ruku na srce, ne stoji baš dobro. Ali se pokazalo veoma korisnim pri skupljanju TV-pretplate.


Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka




Post je objavljen 21.03.2010. u 17:01 sati.