Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/novogradiscanin

Marketing

Sretni meredov

Image and video hosting by TinyPic

Velika brana na Orljavi, snimljena sunčane ali hladne nedjelje ožujka, kada se obilni snijeg topio i slijevao s brda. Nedaleko ovog , sada ne baš vizualno lijepog mjesta, nalazi se groblje, Kloštar i Slavonski Kobaš. Tražili smo (supruga, sin i ja) Sunce da nas konačno malo zgrije nakon sada već prokleto duge zime, loženja, smrzavanja. Najbolje je bilo stati u zavjetrini i što manje hodati po hladnoj i blatnoj zemlji. Sin mi kaže: „Nema se tu što slikati. Odoh ja sjesti u auto.“. Gledam Orljavu, sve je otužno u rano proljeće, ipak tu lijevo, gdje je sada šipražje, tu sam se radovao i zapamtio jedan od najljepših dana djetinjstva. Tko zna zašto, opet me slučajnost donijela na tragove prošlosti. Upravo tu sam jednog sunčanog nedjeljnog popodneva prvi puta ulovio nekoliko šarana, a otac je „u pola bijelog dana“ digao i povećeg soma. „Jel' idemo kući, ili ćemo još malo?“, upitao me tada tata kada smo krenuli sa ribičkog natjecanja iz Lužana gdje smo toga dana osvojili treće mjesto i nagradu, novi meredov. Nas dvojica na motoru, dva ruksaka što uvijek smrde po ribi, jedan stari narančasti Tomos moped –remenjaš koji nas je jedva vozio. Nedjelja kao iz najljepših dječačkih snova. Ja sav važan i ponosan, a tata ribički majstor koji je još jednom lakoćom dokazao da je među najboljima u lužanskom ribolovnom društvu. Po prvi puta im je i mene pokazao, svoga sina ribiča. „Ja sam da se ostane!“.-uzvratih mu tada očekivani odgovor i uputili smo se niže, nizvodno kako bi smo još malo pecali toga dana. Meredov je bio doista sretan. Dubinke su se trzale, a šarani dvokilaši vukli iz vode. Bilo je ljeto, nekakav državni praznik onog vremena. Nekad je Orljava prije ove brane išla drugačijim tokom, više uz cestu. Bilo je puno ribe, a posebno velikih somova koje su privlačili otpaci hrane obližnjih svinjaca. Tu je ljeti znalo gadno smrdjeti, a veliki somovi su lovili patke i guske po površini rijeke. Tu, dvjestotinjak metara poviše brane smo imali smo savršeno mjesto za lov na somove. Sada toga više nema. Skrenuli su tok Orljave i ribe je vrlo malo. Tu ispod brane znala se mrijestiti riba iz Save. Na nedalekom ušću smo lovili kečige i šarane divljake, ali dakako i bandare, balavce, i raznu bijelu ribu. Tata me podučavao ribičkim trikovima. Znao je reći da trebaš vjerovati da ćeš uloviti, da trebaš biti miran i strpljiv, no i da treba znati i privući ribu k sebi. Nije volio galamu, i volio je loviti ondje gdje drugi nisu običavali. On si napravi novo mjesto, okrči, pročisti, i eto ti ribe. „Gdje ljudi ostavili trag, riba osjeti i neće na udicu“- znao je reći tako jednostavne svoje ribičke mudrosti. Gledam sad gdje sam i što sam. Još sam dijete u duši, a sve je drugačije, kao umrtvljeno i ružno. Uvijek u proljeće kad se dižu rijeke stiže me neka tuga. Jel' ja to žalim sam sebe ili tugujem za ljudima kojih više nema? To obično riješim tako što odem negdje koji sat samovati kraj rijeke, pa se onda osjećam kao da sam vratio dug i odazvao se nečijem pozivu. Kao da mi je neko zabranio i lijepa sjećanja i otkinuo dio mene i bacio u rijeku kao otpad. Tata nikada nije dozvolio ostavljati smeće iza sebe. Svaki papirić, svaku plastičnu čašu, sam morao ponijeti kući. I to je bila velika škola jer on je poštivao staništa riba i prirodu. Znao se čudno šaliti pa reći kad riba peca: „E ovo je šaran.“. Kad bi ga doista ulovio, ja sam se čudio kako on to zna vidjeti ribu u mutnoj vodi, a ja ne. On je već znao i kako koja riba trza, kako vozi plovak. I tome me podučavao. Što će mi sada ta mala znanja? Nikome ne trebaju, pa niti meni. Ka god vidim meredov, pomislim kako sam jednom davno možda ulovljen njime? Iz te mreže naizgled ne uteče nitko. Riba se meredovom izvlači kad je ulovljena, kad više gotovo i ne pruža otpor, kad se predala. Meredov je pomoć koja je dobrodošla svakom pravom ribiču. Meni sada treba pomoć, meredov za sreću koja se skrila negdje u mutljagi ove moje svakodnevice. Kao da mi sreća izmigolji kada je već ulovljena? Da imam meredov za te stvari, možda bi mi bilo lakše? Više ne idem u ribolov, ne znam niti gdje sam rasuo pribor po kući. Ljetos sam (da žena ne zna) u trgovačkom centru kupio novu rolu za sina. Kad budem imao novaca kupit ću mu i novi štap. Možda me se nekad sjeti, kad me ne bude, kad bude bio u ribolovu, kad ga ponesu sjećanja na naše dolaske kraj Orljave.
Ovaj post posvećujem virtualnom prijatelju Rib@rnici i svim ribičima.


Post je objavljen 17.03.2010. u 11:05 sati.