Sjedim na ležaljki na plaži i dok jednim uhom slušam što priča Austrijanac, drugim pokušavam pratiti tijek razgovora između dvije frendice koje su se isključile iz društva iz očito jako bitnog razloga. Naime, Marinu je ostavio dečko, prije nekoliko minuta i to preko poruke iz razloga jer mu nije odgovorila za vrijeme večere. Koji apsurd, pomislim. A upravo joj je taj isti dečko prije samo dva dana rekao da mu se ne javlja dok se ne vrati kući, a sad se odjednom duri. Muškarci! Tihanin odgovor je vrlo zanimljiv. Barem ono što uspjevam čuti jer mi nadobudni Austrijanac s water-pipeom u ustima pokušava nešto objasniti ili pitati, nisam sigurna, ali kako ne bi ispala suviše nepristojna, natjeram se da ga saslušam i prokomentiram njegove rečenice koje, ajmo reći, solidno slaže baš na engleskom jeziku na kojem mu ja i odgovaram. Na trenutak se opet isključim od uputa kako se pravi ovo tu što oni puše, a što , kako kažu, ne ostavlja nikakav utjecaj na čovjeka. Nije mi baš zanimljivo jer sam to slušala i prvu večer kad smo ih upoznali. A sada im je već zadnja. Tko bi rekao, dva tjedna su brzo prošla.
-Nemoj mu to dopustiti.-iznova jasno čujem Tihanin glas-Ovako te samo provjerava koliko daleko može ići. Sigurno već zna da ćeš svaki put kad on kaže da prekida, slati mu poruke da to ne učini i skakati na svaki njegov mig. Ako on nema povjerenja u tebe i ako ti predbacuje za svako tvoje druženje s prijateljima, onda on nije pravi dečko za tebe. Vidiš da se samo živciraš...
-Da, ali kad smo zajedno, nama je jako dobro.-začujem očajnu rečenicu koju je valjda svaka djevojka upotrijebila barem jednom
Sada mi se već pomalo digla kosa na glavi i na trenutak mi se javi sreća i zadovoljstvo jer nemam tako nekog debila pokraj sebe koji bi me tlačio svojim osobnim, a prije svega pogrešnim, zaključcima i zbog kojeg bih se živcirala ili bila totalno iskomirana toliko da mi uništi cijeli odmor i cijelo ljeto. Nitko to ne zaslužuje.
Onaj Austrijanac koji me je uporno pratio većinu svog boravka ovdje i od kojeg sam ja često uspješno bježala, sada izgovara rečenicu na francuskom koja će mi pomoći u mom daljnjem radu u jednoj turističkoj agenciji. Zapravo, nije to tako ni loše, kada dođu priglupi frančeki koji pojma nemaju o stranim jezicima, pravi je izazov objasniti im što sve moraju učiniti da bi se prijavili za kamp. U pauzi mog novog predmeta učenja, čujem Marinu kako se i dalje jada Tihani govoreći joj kako će njen, sada već možda bivši dragi, cijelu krivicu svaliti na nju. Htjela bih se uključiti u razgovor, ali mi baš i ne polazi za rukom jer mi moji dragi prijatelji vrlo požrtvovno prave društvo.
Moj Bože!-pomislim. – Koji je to ključan trenutak u kojem se odlučimo na kompromis-na ono što zapravo nismo htjeli? Strašna je pomisao da zbog ljubavi drugog gubimo ljubav za sebe. I dok neprestano tražimo opravdanja za druge ne vidimo kako sve ono što nas je vezalo polako blijedi. Ne vidimo da naš rezervoar osjećaja i razumijevanja polako nestaje, da postajemo prazni i bezbojni, a da sve ono što smo dali pliva nizvodno ne nalazeći plodno tlo da preživi. Kome smo onda korisni? Sebi? Drugima koji možda zaslužuju više?
Kada ostane praznina čuje se samo jeka.
Post je objavljen 15.03.2010. u 22:48 sati.