„Mi smo uvijek manje ili više skloni osuđivati one koji mnogo govore, naročito o stvarima koje ih se ne tiču neposredno, čak i da sa prezirom govorimo o tim ljudima kao o brbljivcima i dosadnim pričalicama. A pri tom ne mislimo da ta ljudska, toliko ljudska i tako česta mana ima i svoje dobre strane. Jer, ma što bismo mi znali o tuđim dušama i mislima, o drugim ljudima, pa prema tome i o sebi, o drugim sredinama i predjelima koje nismo nikad vidjeli niti ćemo imati prilike da ih vidimo, da nema takvih ljudi koji imaju potrebu da usmeno ili pismeno kazuju ono što su vidjeli ili čuli, i što su s tim u vezi doživjeli ili mislili? Malo, vrlo malo. A što su njihova kazivanja nesavršena, obojena osobnim strastima i potrebama, ili čak netočna, zato imamo razum i iskustvo i možemo ih prosuditi i usporediti jedne s drugima, primiti ih i odbaciti, djelomično ili u cijelosti. Tako, nešto od ljudske istine uvijek ostane za one koji ih strpljivo slušaju ili čitaju.“
Ivo Andrić, Prokleta avlija
Post je objavljen 15.03.2010. u 11:16 sati.