Sto i nesto slicica portretnih fotografija, uglavnom u dobrom izdanju, skockano i sredjeno, smijulji mi se svaki dan kad se ulogiram u mlin vremena koji je izmislio tamo neki geek iz amerike kako bi jednog dana cijeli svijet stao u jedan adresar. Da se razumijemo nisam se ni ja dao odmah. Kao stara internetska njuska odbijao sam registraciju, izbjegavao oveca drustva gdje bi se poveo razgovor o fejsu, a onda jednom kada sam se najmanje nadao ulovio sam sebe kako popunjavam obrazac za prijavu. Dogodi se pomislih, sta sad, nije prvi put, a i mozda ispadne i nesto dobro iz svega toga.
I ispao je iz ogledala jedan stariji ja. Jednog jutra moje ime u trazilicu ukucao je prvo jedan, a potom i drugi skolski, osnovnoskolski, kolega. Izbrazdana lica, oprana prolaskom dvadseset i nesto godina podsjetila su me na neminovni protek vremena. Prolaznost neko vrijeme izgurana iz fokusa opet se nametnula kao glavna tema. Gledajuci njih konacno vidim sebe. Nadvijam se nad ogledalom ne vjerujuci da sam jos jucer sam sebi izgledao mladje. I tu smo sad moj prijatelj Saša i ja, pricamo kako je tko potrosio cetvrtinu stoljeca, tko je i kako izdao svoje djecacke snove i kako bas nitko nije u kontaktu s njom.
Netko se grubo nasalio sa mnom kada mi je cijeli zivot i sve ljude koje sam ikada upoznao izvukao iz proslosti i promijesao u istoj tocki vremena. Mozda je to samo jos jedna u nizu drustvenih mreza, a mozda i nije tako dobro sto me je pronasao...
Post je objavljen 22.04.2010. u 21:58 sati.