A, pile, jesi vidio? Dvije godine! Rasturamo…
Ma tko je uopće imao obraza sumnjati?
Ima nešto čudno u tim godišnjicama, kao tu neki datum, zaokružiš ga debelo crvenim markerom, čuvaš džepove jakne da ti ne zdrobe Kinder jaja na pokretnim stepenicama, a kad prođe, shvatiš da to nije ni prag kojeg moraš prijeći, ni kraj nečega, pa ni početak. Dan, poredan sa ostalima, jednako važan. I to je ono što me veseli. Svi nam ostali dani izgledaju poput godišnjice. Dobro, još me veseliš ti. Al o tom sad odmah.
Mili.
Volim te, mirno moje. Glava ti bježi u svim pravcima odjednom, skokovito, nekad teško lovim amplitudu, nekad je sam teško loviš, misli bijesne kao more pa ti iz čela sijeva. Ja te pratim, pa se nekad umorim i zastanem malo.
- Voliš me?
- Volim
- Pa kako me ne bi voljela, vidi me, zlatan čovjek.
- Pa volim te
- E, jesi našla kog ne voljet. Glupička si malo…
Nosiš se sa svojom glavom, nekad me čudi kako uspijevaš. Ali kad te držim pored srca, glavu ti naslonim na rame, a ti pokušavaš naći položaj u kojem ti noge neće izgledat kao da si šonjo, onda ti vidim u očima mir. I ne znam što me više veseli, tvoj mir ili moja sposobnost da ti ga priuštim. Prepustiš se, uživaš, voliš. Zvuči jednostavno, ali rijetki to mogu raditi istinski, bez skanjivanja. Djetinje.
Često maštarim.
Ništa grandiozno, nadobudno. Toliko sam snizila potrebe da bi čovjek mogao reći da nemam očekivanja. Ali to su dvije različite stvari. Očekivanja imam pregolema, na granici bajkovitog, sasvim u oblacima, ružičasta i sjajna očekivanja, kao trešnjini cvjetovi. Tako i maštarim.
Da imamo dijete. Koje ne zna ništa raditi, a mi ga onim roditeljskim čudom ipak volimo. Da leži bez veze, pinki i nasmijano, i da ti vidim pogled tada.
Da se vratim tebi kući. Nakon posla, posjeta liječniku, tečaja usne harmonike ili điju đitsua, a ti ležiš, gledaš teve i mrsiš jaja. Da sjednem kraj tebe, masiram ti stopalo i pričamo. Onda nam sve to dojadi, ostavimo klinca baki (moja strana, da se primiri malo) i odemo u Timbuktu.
Da te promatram dok kuhaš, za nas dvoje, i da imamo svoja dva tanjura i dvije vilice i dva noža, sve svoje, i da jedemo. Da ti mogu doći u bilo koje doba dana, noći i susvjetlice, i da te dotaknem. Jer se volim doticati. Ljudi su izgubili značaj doticanja. Ljepotu. Ljepota je uvijek u jednostavnim stvarima. A do njih se redovno dolazi na kompliciran način.
Kompliciran si, ali te se da naučiti. U tome nema ništa lošeg. Bojim se da nikad nećeš biti predvidiv :) Ne bojim se monotonije.
Ne mogu zamisliti u koji bi se aspekt mogla uvući, sam pojam «svakodnevica» zvuči kao cilj tro(dvo)godišnjeg plana.
To želim s tobom. Nije mi toliko stalo do ludih avantura u monsunskim šumama i seksualnih eskapada sa maloljetnim Azijatkinjama, koliko do osjećaja da se imam sidrište kojem se vraćam.
A to bi bio ti, na slučaj ako sumnjaš :)
Ne, ovo nije TAJ post koji će te smlavit s nogu mojim ludiona talentom, sposobnošću da ti najljepšim riječima opišem koliko te volim i koliko mi tjeraš krv u međunožje, strašću i razuzdanim rječnikom. Možda je suhonjav i blijed.
Ali ti hoće reći ono što mislim da treba ponavljati bezbroj puta.
Sve će biti u redu, zlato. Uspjet ćemo, životno. Jednom, ali kvalitetno. Upalit, proradit, fercerat. I grlit se. Tijekom putovanja po Južnoj hemisferi, mijenjanja pelena, traženja zubne proteze, stalno ćemo se grlit.
To je to. (zasad)
Post je objavljen 13.03.2010. u 02:28 sati.