Pišem ti priču
Suzana je sjedila na štekatu i ispijala prvu jutarnju kavicu, čekajući brodicu koja će je prebaciti iz malog otočkog mjesta Kali, u obližnji grad, gdje će sjesti u autobus kojim će se vratiti u svoj rodni gradić.
Preumorna od svakidašnjih obaveza, poslom, majčinstvom nad buntovnom studenticom, ulogom supruge, domaćice, kćeri, Suzana je nakon dvadeset godina braka morala uzeti odmor, promjeniti mjesto i odmorit se od svega. Morala je srediti misli.
Tako je prošli vikend, umijesto u svom gradiću na obali, poprilično bistre rijeke, provela u tipičnom primorskom mjestu. Šetala je, razmišljala, sijedala na kave i uživala u mirisu mora i pogledu na brodove koji su plovili pučinom.
Mučilo ju je što joj se u misli ušuljao lik radnog kolege i to je poremetilo njen ustaljeni ritam življenja. Suzana je bila zbunjena jer nikad nije gledala okolo, bila je zadovoljna svojim brakom, poslom djetetom. Ali ni ne primjetivši, osjete joj je zaokupirao taj kolega kojeg nikada nije ni pogledala. Sjedeći za uredskim stolom, osječala je njegov pogled, da je svlaći, da vode ljubav.
Sve je za ljude, tješila se ona uznemirena reakcijama svoga tijela. Proći će. Da ti osječaji, kojima ni ime nezna, prođu, Suzana je izbjegavala radnog kolegu. Kao u narodnim poslovicama, što ga je ona više izbjegavala, to ju je tijelo upornije vuklo u njegovu blizinu. Sad je to postalo mučenje, jer njih dvoje nisu se nikada ni pogledali, a tijela su pričala , mazila se i ljubila nekim sirovim animalnim jezikom.
Glava je vukla na jednu stranu, a tijelo na drugu. Uz svakidašnje stresove, to je bilo previše za Suzanu. Morala je se odmaknuti, razmisliti.
Nakon vikenda razmišljanja, jureći autobusom ka svom domu,
Suzana nije bila ni pametnija, ni manje zbunjena, niti je znala riješenje svojih problema. Godilo joj je što se odmakla od svakodnevnice i napunila baterije. A sutra je novi dan...
Jesi li sama večeras - Azra
Post je objavljen 12.03.2010. u 19:31 sati.