Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/anngell

Marketing

..Time is like a river. You cannot thouch the same water twice, because the flow that has passed will never pass again...

Sunce se diže visoko na nebo, a potom polako zalazi.
Ljudi dolaze i odlaze.
Vrijeme prolazi.
Život je izlet, nije li?



Trebam kišu, želim opet plakati.
Trebam slobodu, želim opet sanjati.
Trebam i dodir, želim opet osjećati.






...Ima u duši mojoj ožiljak koji samo u snu boli.
I ne znam od kog bola on je ostao, i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dušu...



Takva je naša duša. Ispunjena uspomenama koje nas rastuže, nasmiju, zabole.
Ponekad namjerno diramo te stare ožiljke iako znamo da nas čeka neprospavana noć.
Pa onda kroz prozore gledamo u neko tuđe nebo i uzalud tražimo one zvijezde ka kojima smo nekad davno upirali čežnjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladenačkih ljubavi.
Pa se naprežemo da čujemo onaj ljetni povjetarac što je šaputao u krošnjama drveća ispod kojeg smo se, držeći svoju prvu ljubav za ruke, skrivali od radoznalih pogleda.
Ali...umjesto tog šapata samo uzdah srca svoga čujemo.
Prohujalo je vrijeme i mnoge vode protekle.
Nema više ni parnjača ni zvižduka vozova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom peronu čeka uzdrhtalog srca.
Niti iščekivanja poštara da nam glas od voljene osobe donese, pa da po tko zna koji put pročitamo riječi koje su drhtavom rukom pisane:
"Ljubim te", "Mislim na tebe", "Nedostaješ mi".
Pa prislonimo pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola što nam kroz srce mine.
Od svega ostaše samo uspomene od kojih se pobjeći ne može.
Čak i kada bi znali put što vodi u zaborav, mi nebi pošli njime. Već se uvijek istom stazom vraćamo što vodi do mora uspomena.
I uronimo u te talase koji nas miluju, nose, vuku u dubine. I plovimo, plovimo k onim nekim dalekim, nedostižnim obalama što nas svake noći zovu i mame.
I onda se odjednom probudimo jer se uplašimo da ćemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena.
A kad se pogledamo u ogledalo vidimo ispod očiju nekoliko sitnih kapi...blistavih...slanih.
Nemojte se navikavati na bol jer je s njom vrlo lako živjeti, to je moćna droga.
Prisutna je u našoj svakodnevnici, u prikrivenoj patnji, u odricanju od društva, ljubavi kada je krivimo zbog propasti naših snova.
Bol plaši kada pokazuje svoje pravo lice, ali je zavodljiva kada je odjevena u žrtvu, odricanje. Ili kukavička.
Ma koliko je čovjek odbijao, uvijek pronađe načina da bude s njom, da se u nju zaljubljuje, da je učini dijelom svog života.
Nitko nije zaštićen.



Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha?
Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život.
Zar je nada u tome da sve prođe??






I gdje su sada kiše da isplače svu bol koja stoji na nespokojnoj duši?
U kojem vremenu je zastala sloboda s kojom je zatvorenim očima sanjala sve svoje pobjede i zlatne medalje?
Zašto više ne osjeća ni dodir tuđe ruke koji i ne pristaje njezinom obličju?
Gdje se sakrila ona ista klinkica nepotkupljiva? Što mijenja pravila i slijepo vjeruje svojim snovima.
Sa srcem djeteta što svijet osvaja.
Sada je samo jedna usputna djevojka koja je dala najviše što je imala... SVOJE SRCE.



Uvijek sve završava bliže bolu.



..suza na dlanu..

Post je objavljen 12.03.2010. u 00:20 sati.