Gotovo tjedan februarsko-martovskih dana brojni seljaci i oni kojise njima smatraju,kao da vrše neku smotru pomno ulickanih traktora svih čuvenijih "brandova", u vojničkim redovima postaviše se na odabranim dionicama cesta po Hrvatskoj. A traktori. Čak su i kolege seljake iz Sinjske krajine zadivili. Gotovo sve novo, od manjih do onih s većim brojem KS, klima uređajima, servo upravljačima, laserima i raznim elektroničkim pomagalima, navigacijom CD-ima i slično.
I traktoristi gospoda seljaci, nekada zbog prirode rada i života i fizički nalik jedni drugima u svijetu, sada su to obrazovani evropski, nešto uhranjeniji udobno i praktično
odjeveni ljudi. Ljudi s "akumuliranim" kapitalom, prouizvođači roba i temelj hrvatse
poljoprivrede. Organizirani u interesne udruge, svjesni svog društvenog položaja,
društvene i političke važnosti, organizirano istupaju za svoje ekonomske interese. Za
način izražavanja zahtjeva imaju podršku širih slojeva građana.
Trenutni povod manifestaciji je obećano a ne ispunjeno od strane države čime je dovedeno u pitanje njhovo poslovanje, udovoljavanje obavezama preuzetih na temelju tog obećanja. Navode se tu usputno i još neki manje isticani razlozi protestu, cjene, prekomjeran uvoz poljoproizvoda i slično. U istupima prvaka udruga, osima ekonomskih intersa,
sporadično se ističu čisto politička pitanja. O zapostavljenoj Slavoniji iz "arsenala lokalpatriotizma" ili natucanje o pložaju seljaka uopće, (kao klasno političko pitanje).
Kada je pravda i istina u pitanju svaki građanin, pojedinac ili grupa koji se istinski za
to bore, trebaju imati punu podršku svih onih koji se iskazuju osobnom moralnošću.
U slučaju ustezanja isplate poticaja kao obveze države prema "seljacima" razloge za prosvjede valja podržati ali kao "nužan" i neekonomičan načinom ostvarivanja političkih i ekonomskih interesa. To, što će iz toga nastati i opća materijalna šteta, krivnja je
svih. Ako je i jedna i druga strana u pravu a kao da jesu, otvara se pitanje kakvo je društveno stanje, što je predhodilo i što je sada i što sljedi u hrvatskoj poljoprivredi.
Neće puno pomoći konstatacija da ovom što je sada predhodi eksproprijacija društvenog
vlasništva pretvorbom u državno potom privatizacija. Promotori poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj t.zv. PIKO-vi ili poljoprivredno-industrijski-kombinati, organizacijski,
kadrovski, kapitalno sposobni osigurati dovoljno prizvoda za domaće potrebe i uspješno komunicirati na svjetskom tržištu, dobivaju nove uprave i nadzorne odbore ćiji su zadaci
bili: pripremiti i provesti privatizaciju. Za tako ogroman kapital i uz dobre namjere to je
bio veoma složen zadatak.
Krenulo se naoko i na kratko gledano lakšim putem. Pošto poto provesti privatizaciju-traziciju moglo se, valjda radi lakše rasprodaje, raspačavanjem u sitne djelove, po nekim "tehnološkim" cjelinama koje bi lakše došle do kupca. Uprave i nadzorni odbori, čini se, kako bi dokazali da ti "komunistički mastodonti" ne mogu uspješno poslovati, što namjerno uz nezakonite i nemoralne postupke, što iz nesposobnosti i neznanja, čine sve da ta poduzeća dovedu u propast. Opterete ih dugovima kako bi ih tržišno obezvrijedili i tako olakšali dospijevanje njihovih dijelova u ruke šarolikom mnoštvu ljudi od koji se mnogi nikada nije bavio niti se kanio baviti poljoprivredom. S druge strane, kao "avans" za Europu oslobođen je uvoz svemu i svačemu i odasvud što ovu priču dovodi do kraja. "Komunistički mastodonti" su izumrli, radnici otjerani a s njima je isčezlo stotine tisuča radničkih mjesta.
To je ono što je predhodilo ovom danas. A ovo danas je važno jer će predhoditi onom sutra.
Današnji seljaci sljednici su t.zv. komunističkih PIK-ova i nositelji nove Hrvatske poljoprivrede. Na njima leži zadatak da se još ovakvi uhvate u koštac s globaliziranom konkurencijom, da zauzmu svoje mjesto u međunarodnoj podjeli rada i da racionalno iskorištavaju prirodne potencijale zemlje. Od njih se to traži već danas. Ovakvi kakvi su sada oni to ne će moći ostvariti. A da bi Hrvatska poljoprivreda zauzela mjesto u svjetu sukladno prirodnim odlikama i tradiciji, morati će se mnogošta promjeniti. Najviše u svijesti hrvatskih ljudi. Od filozofije, znanosti, politike do organiziranaja proizvodnje, raspodjele i ponašanja pojedinaca.
U uvjetima liberalnog kapitalizma sistem državnih poticaja-subvencija u gospodarstvu je
nepoželjan. Samo u izuzetnim prilikama država klase na vlasti kada su njezini materijalni
interesi ugroženi, otuđenim sredstvima građana subvencionira ili potiče, spašava privatne banke, autoindustriju, brodogradnju, vojni kompleks i slično. Naravno svako to poticanje
ide na račun nečeg drugog. Poticaji seljacimna hrvatske politička je mjera u oblasti gospogospodarstva i proturječi načelima ili zakontostima liberalnog kapitalizma. Ali nesuglasje s načelima ne otklanja njegove tendencije. A to je da će sve manji broj današnjih seljaka prosvjednika, pod istim uvjetima, moći uspješno poslovati. Od toga ih
neće spasiti nikakve subvencije ni bajke o obiteljskim gospodarstvima. najduže će možda
opstati ona veličine "komunističkih mastodonata". Svoju povjesnu ulogu današnja seljačka
gospodarstva, kao i mala poduzeća, izvršiti će istjerivanjem profita iz najamnog rada za globalizirane velike korporacije dok i sami ne postanu vlasnici i prodavači samo svoje rad- ne snage.
Uzprkos činjenici što je pretvorba i privatizacija pokrenula najniže ljudske strasti
i uspostavila ozračje prisvajanja postojećeg od strane "podobnih" najčešće nekompetentnih
tobožnjih menadžera koji su razbili poduzeća i onesposobli ih za tržište i otpustili radnike,
u Hrvatskoj ima snaga koje vide perpektivu Hrvatske poljoprivrede i poljoprivrednika.
U ovom trenutku potrebno je da država preuzima, uz poticaje i subvencije, sve potrebne mjere radi zaštite domaće proizvodnje.
Problemi seljaka Hrvatske sastvnica su ukupnog stanja u zemlji. Bez zajedničkog solidarnog napora i seljaka, radnika i zaposlenika u ustanovama neće pomoći nikakva Seljačka buna, pa ni na čelu s nekim suvremenim Matijom Gupcem.
S poštovanjem; srpbrod@gmail.com
Post je objavljen 11.03.2010. u 19:53 sati.