Marketing
Vječnost
Ville d'amour et de lumičre, Paris. Odlučih početi od sljedeće godine učiti francuski, želim živjeti u Parizu ili bar pokraj njega… Zašto?
Izlazim iz hotela de Crillo… polako silazim niz stepenice…stojim na Trgu sloge, Place de la Concorde, ovijena u elegantnu crninu… haljinica doseže do koljena, a od detalja imam samo nisku bisera i cigaršpic u ruci… krećem avenijom Champs-Élysées prema Slavoluku pobjede… kako prolazim ulicom, sa svake strane osvijetljeni dućani, no još ne rade… prerano je za to… vjerojatno sam u ovom trenutku jedina osoba budna u Parizu, svi su tek legli, pa tek je 5… krećem put Montmartrea, tamo šećem, laganim korakom, dok se sunce probija kroz grane i lišće na drveću… bazilika Sacré-Cour, uzdiže se kao da je od bjelokosti napravljena… vidim čovjeka sjedi, okrenut prema bazilici sa ogromnim platnom ispred sebe, hvata trenutak… očito nisam jedina budna…odlučim sjesti na kavu na Montparnasseu… pijem kavu i uživam… odlučih se popeti na toranj… gledam to divno Eiffelovo djelo i divim mu se… uzdišem i mislim si kako bi bilo divno živjeti u ono vrijeme… mrštim se i vadim naočale da mi sunce ne smeta… gle, Louvre, dali sada ili kasnije nisam sigurna, a ispod mene proteže se Seina… krećem pa kuda me noge odnesu… prolazim i pokraj katedrale Notre Dame i sjećam se Quasimoda i Esmeralde, i kako mi je to bio prvi doticaj sa Parizom… ulazim u Louvre i gledam, divim se, upijam svakim djelićem tijela tu umjetnost, nešto što ostaje za vječnost… imam li pravo… imam… najdivnija glasi Mona Lisa, no mene više zanima Milonska Venera, sjećam se da smo imali malu kopiju doma, kada sam bila mala, i pitala sam se zašto ta teta stoji tako gola i nema ruku… a sada shvaćam zašto, i divim se tome svemu… gledam i divim se istančanosti pokreta koji su bili potrebni da naprave takvo savršenstvo, nabori na tkanini, ko da su stvarni, ko da ce ovog trena pasti sa divne Venere… hodam i osjećam se izgubljeno… tolika veličina… a tako malo vremena… gledala sam razne filmove i razne glumice, zavodnička Catherine Deneuve, zagonetna Marie Trintignant, i novija, ali ništa manje zanimljiva Audrey Tautou… da ne pričam i o zanosnoj Audrey Hepburn i filmu Funny face snimljenom u Parizu… slušam glazbu iz obližnje trgovine cd-ima, vrti se Édith Piaf, žena stoljeća, žena nad ženama… navečer se dvoumim želim li možda u latinsku četvrt ili možda u Opéru Garnier… ipak odustajem, izmorena sam… možda sutra… Pariz neće otići, neće nestati… on je vječan… i ja ću biti…
Post je objavljen 09.03.2010. u 08:42 sati.