Stres je jedan veliki bauk, i to ne onaj nestvaran, produkt žive mašte, stres je pomahnitala, okrutna zvijer, ponekada s licem milog psića, ali zvijer kojoj se nekada ne može pomoći.
Postoje raznorazne tehnike rješavanja, sankcioniranja, svatko se nos s njim na svoj način: sexom, kupovinom, alkoholom, hranom, tjelovježbom, meditacijom, vrištanjem na druge...
U određenim situacijama se on je neizbježan, recimo kada nešto jako želiš i na tome radiš mjesecima, ulažeš sve svoje vrijeme i energiju, cijeli život je neposredno i posredno podređen tome. Što se više bliži vrijeme odluke stres postaje sve veći da više nije nimalo stimulativan već koči mehanizme normalnog funkcioniranja, ne možeš dobro spavati, ne možeš normalno razmišljati, počinju glavobolje, ukočenost i jedna od najstrašnijih stvari shvaćaš da ne dišeš! Između udisaja je sve veća i veća pauza, što traje dok na disanje ne obratiš pažnju, pa dišeš s namjerom, ali jednostavno ne možeš udahnuti dovoljno duboko i ponavlja se.
Sljedeća faza je ona kad znaš da se pod svaku cijenu moraš opustiti inače ćeš upropastiti sve ono na čemu si radio cijelo vrijeme. Tehnike opuštanja ne pomažu jer jedino što želiš raditi i o čemu moraš razmišljati je taj jako, jako bitan cilj.
I onda dolazi na red trik: makneš sve iz glave, opustiš se i nasmiješiš, namjerno i usmjereno, kao da je ta bitna stvar tako daleko, kao da imaš još dosta vremena i živiš dan, dva u oblaku, mirnoće, samokontrole, pufaste opuštenosti i one neke pozitivne ravnine duha.
Nakon što je cilj ostvaren, nažalost nema nekog veselja, ulog je bio prevelik i pojeo je sve resurse, pa čak i one koji nisu dostupni, ali dobro barem sada dolazi mir i zasluženi spokoj, odmor, nestanak tereta s leđa...ipak ne. Stres se nastavlja i dalje i onaj dio što je potisnut i nastavak onog svakodnevnog djelovanja. Nažalost ne možeš se ni veseliti jer je stanje bliže depresiji nego euforiji i dalje ne spavaš, ne funkcioniraš i vrtiš misao u glavi da je gotovo, što je kratkog roka. Preostaje saniranje štete, sada pomaže meditiranje i sve ono što ljudi rade.
Stres je kao zahuktali vlak koji ne prestaje kada bi ga htjeli zaustaviti već ima svoju putanju koju mora odraditi, samo toga treba postati svjestan. Treba jako paziti da ovo ne prijeđe u kronično stanje, a sama činjenica što ne prestaje nakon ostvarenog cilja ne daje neku utjehu. Ipak spoznaja koliko smo ranjivi i kako funkcioniramo pomaže da se bolje brinemo sami o sebi i damo si priliku i vrijeme za liječenje rana i onda punim plućima uživamo u ostvarenoj želji nadajući se da si tako teško iskustvo nećemo skoro priuštiti i da će nam tijelo oprostiti ono što smo mu napravili.
Post je objavljen 03.03.2010. u 00:17 sati.