..Don't judge her because she lost everything.. This world is not for her!
Dobra ti veče, draga djevojko... Javlja se tvoja savjest koja se ovih dana probudila u tebi.
Dugo nisi imala problema samnom, jel' da? Dođoh da te podsjetim da ja još uvijek postojim.
I da se uvijek uključim natrag u rad kada tvoje pogreške dosežu svoj vrhunac.
Nikada nećeš naučiti, zar ne?
Možda živim u tami, i ne vidiš me, ali ja pratim te u svakom tvom stopu.
Došlo je mojih pet minuta. Djevojko, saslušat ćeš me ovaj put!
...
Jesi li sada sretna?
Pitaš se o čemu pričam. Podsjetit ću te...
24. 2. 2010.
Vjerujem da ti je taj dan ostao duboko urezan u sjećanje. I tebi, i meni.
Djevojčice, nisi povrijedila samo sebe i svoje unutarnje stanje. Doprla si do još jednog osjećaja, do još jednog života.
Vjerujem da pamtiš sve izrečene riječi.
Htjela si odigrati glavnu ulogu u svemu tome, i jesi. Ali znaš, nisi zaslužila aplauz, tvoja predstava baš i nije bila mudra.
Koju poemu izvuči iz svega što si nam priredila??
Gdje si pogriješila?
Barem si ti bila ta, koja je uvijek bila prva koja je imala glas protiv laži. Nikada nisi podržavala nijedan lažni osmijeh, suzu.. riječ..
Što ti se desilo? Zašto si se probudila u nekom drugom snu, koji nije tvoj??
Zašto si dozvolila da utjecaji drugih prodru u tvoje nacrtane vodilje i poremete svaki trag tvog cilja?
...
Htjela si biti sama. I sada si sama.
Odbacila si sve od sebe. Odbacila si svoju sreću, ljubav, nadu u bolje sutra, razlog za bolji život.
Svemu si okrenula leđa kao da se okrećeš od onog što nikada u životu nisi podržavala, što ti nikada nije bilo važno.
Sada ti je žao?
Barbiko, nije li možda malo prekasno?
Palo je puno lažnih riječi. Riječi koje su boljele.
Pale su odluke koje su nanijele suze i bol.
Dopustila si da niz tvojih usana krene riječ koja je srušila tvoj zaljubljeni svijet.
Znaš, u život ne cvjetaju ruže svima. Netko dobiva i trnje.
Misliš da je nemoguć hod kroz trnje?
Misliš?
Znaš?
Opet si u krivu. Naravno, kao i svaki puta kada je tvoja odluka donesena u naletu depresivnih dana.
Nagla si. Još nisi primijetila kako te to svaki puta iznova košta u životu?
Djevojko, zar još nisi naučila??
Gdje je nestala tvoja upornost za borbu i vođenje kraja predstave?
Stavili su te na glumačke daske, da pokažeš da te daske život znače.
Nisi uzalud dobila glavnu ulogu. Nije sav trud uzalud uložen u tebe.
Što ti se desilo, pita te opet tvoja savjest??
Jesi li do kraja pročitala scenarij? Jesi li obratila pažnju na didaskalije?
Ako jesi, zašto onda tvoja uloga nije ispunila očekivanja?
Glumci nikada ne odustaju. Samo se tjeraju naprijed, naprijed i naprijed.
Njihova uloga je zabaviti i zadovoljiti publiku ispred sebe.
Sjećaš se rasporeda sjedenja prvog reda?
Bili su jedan do drugog.
Bili su poredani ovim redoslijedom:
Život.
Ljubav.
Borba.
Opstanak.
San.
Želja.
...
Bio je to prvi red.
Iz drugog reda čuo se zvuk glasova onih koji su te nešto manje voljeli.
Pitaš se čemu su uopće onda došli na premijeru tvoje predstave?
Upravo zbog toga jer nikada nisu vjerovali u tebe i željeli su vidjeti tvoj poraz. Uživati u svojoj pobjedi.
Smijali su ti se u lice. Vidjela si ih. Što si učinila?
Zastala si. Ignorirala si publiku iz prvog reda.
Publiku koja je predstavljala tvoj idealizam.
Prepustila si se lažnom pljesku tvojih neprijatelja.
Iza njih skrivalo se lice koje želi vidjeti tvoj poraz, tvoju predanu borbu u njihovu korist.
Iza tih maski skrivao se obraz koji želi vidjeti suze u tvojim očima, bol u tvom srcu i jecaj tvoje duše.
Tvoja savjest sada plješče borcima koji predstavljaju tvoj pad, glumcima koji zapisuju tvoje poraze, jer ovaj put tvoja predstava bila je tvoj završetak maštanja, a njima je to značilo samo korak hrabrosti i poticaja da ti prirede maskenbal na kojem ti opet nećeš znati izabrati pravu masku.
Pala si. Izgubila si. Bio je to tvoj kraj.
Odustala si od svega što je vrijedilo. Od svega što je pisano pod tvojom knjigom života.
...
Tvoje srce željelo bi znati pravi razlog zašto si mu oduzela jedino što je u životu voljelo istinski?
Srce se pita zašto uvijek iznova postavljaš mu razloge koje ono ne može shvatiti?
Ovaj put ni razum nije odigrao svoju ulogu. Jer nisi mu dala vremena da ti postavi dvojbu.
Ovaj put si se ti probudila pod utjecajem tuđe ruke koja te dovela do pomrčine sunca.
Ali.. Oprosti, draga djevojko, no tvoja savjest ti neće dati mira da prespavaš ove dane kao da je sve iza tebe.
Tek sada počinje tvoja borba za opstanak.
Tek sada ćeš trebati navuči pravu snagu na sebe kako bi se živa probudila svakog sljedećeg jutra.
Ja, tvoja savjest, borit će se za svoje pravo. Za istinu.
A istina je da si ti lagala.
Istina je da si obukla na sebe lažni identitet koji ti nikako ne pristaje.
Živiš sa njime tek dva dana, a kao da si dotakla dno dna.
Nećeš dugo izdržati u takvom okruženju.
Jer nisi to više ti.
Djevojka zvana anđeo bez krila.
Nisi više ona njegova mala barbika.
Nisi više ni njezino zlato.
Postala si... marioneta pod rukama tuđe vlasti.
Postala si lutka kojom upravlja zla kob.
Pitanje je hoćeš li se živa izvući iz svega toga.
Pitanje je hoće li ti tvoj život, tvoja ljubav, tvoj san moći oprostiti lažne riječi koje su sišle preko usana.
Hoćeš li moći vratiti osobnost koju si nekad imala.
Prodala si se. Za samo jedan ironičan osmijeh njezinog lica.
A tko je ona da je dobila takav snažan utjecaj na tebe?
Samo jedna u nizu koja ne zna voljeti, za koju je sve igra.
Ne ljuti se, ali pobijedila te! Ova medalja koja sa sobom nosi lik tvog najljepseg anđela pripada njoj.
Ostala si prazne ruke, djevojčice malena...