hallo, evo mene opet ...drago mi je čuti da sam čitana iako nema traga, bar ne zabilježenog:))))
ali svejedno moji dragi hvala što čitate moje misli, iako je poznato da je to najveći ljudski strah...čitati misli, pogotovo ako su skrivene...nedokučive...alarmantne...zbrčkane...misao je opasna...
niti sama ne znam koliko misli dnevno prođe kroz moju glavu, ali znam da ih ima previše...puno toga stuji u mozgu...od silne prebukiranosti, važno je imati papir i olovku...kako bi ulovili esenciju...onu glavnu misao vodilju,,,naš motiv koji nas pokreće...a sve ostalo su digresije na temu, a znate i sami da kod mene toga ima na pretek,,,,moderni izraz za to bi bio brain storming...i koliko god to bilo super stvar...toliko ima i onu down side tj. lošu stranu...ako nisi koncentiran na glavnu misao pogubiš se u najezdi onih sinih, nebitnih informacija i one vrlo često odvedu na krivi put :)
ali nije bitna dužina te staze, bitno je da dođeš do pravog cilja...bitno je pogoditi centar, središte...nedavno sam po ne znam koji put čula staru misao koja je toliko genijalna da jednostavno nemam komentara kad je čujem....a to je:
Life is what happens to you while you're busy making other plans
John Lennon
definitivno jedna od najjačih misli....koliko puta vam se desi da "živite" svoj svakodneni život i onda vas iznenada prekine neki susret, događaj ili sl. Mene je neki dan prekinula smrt mog dide. (djed)
Ništa toliko iznenađujuće, budući da je doživio 93 godine i bilo je pitanje vremena kada će nas sve napustiti.
Prvo što mi je palo napamet je činjenica da je naš zadnji susret bio kratak, iako on više nije bio svjestan ljudi oko sebe, poklonio mi je najljepši poklon koji mi je mogao dati. Jedan svjestan pogled i rečenicu: Oko moje lipo!
Sreća koja se rodila u meni tog trena je bila neizreciva. Pomislila sam si prepoznao me je, sjeća se tko sam. Bila sam uistinu presretna. No iza svega toga leži još veća istina a ta jest da ja njega nikad nisam uistinu poznavala. Njegove životne ciljeve, strahove, nadanja i želje. Nikad nisam bila upoznata sa njegovim životom...tu i tamo koje ljetovanje, branje i nizanje duhana, buđenje ranom zorom, vožnja na kolima s konjem, vođenje krava na pašu... i molitva na kraju dana. Njegova molitva je bila okupljanje porodice na kraju dana. Zahvala za dan, zahvala za život. Meni kao malom djetetu je to bilo dosadno,,,još jedan očenaš, još jedna zdravomarija,,,ali to je bio on. Pater familias u pravom smislu te riječi. Sada znam da je to radio zbog nas...i naravno da se s anđelima smije nama dole i gleda na nas...svoju obitelj...a ima nas...ko Rusa :)))))
Znam ga iz priča mojih rođaka, mojih bližiš...
znam njegovu psovku: Jebem ti muku!!!
A čovjek je cijeli život radio i nije se dao da ga muka svlada...
bio je čvrst, odrešit, imao je stav.....
nikad neću zaboraviti kad smo se jedno večer spremali van i ja sam obukla minicu...naravno da je to njemu bilo katastrofa, ipak je on odgajan drugačije...naravno da je imao svoj komentar...jel ti usfalilo materijala, hahahaha....
no isto tako znam da su s njim živjeli drugi ljudi koji su ga poznavali bolje nego ja...oni su ga voljeli više, drugačije, potpunije...sad kad gledam unazad, žao mi je što se nismo bolje upoznali...jer ja potječem od njegove krvi...i ta veza je neraskidiva...ona je vječna.
Dida moj gdje god ti bio sada ja te volim...hvala ti za sve...
Post je objavljen 24.02.2010. u 22:50 sati.