Pregled posta

Trilogija ličnosti: Mrziteljac

Ostao sam bez inspiracije. Znam i što je tomu uzrok, ovo prokleto godišnje doba koje se razvlači neprirodno dugo i sporo, ubijajući svaki tračak volje za ičim, čovjek najrađe ne bi ni ustajao iz kreveta. S tim vezano depresivno i uobičajno pesimistično raspoloženje samo pomaže u stvaranju tog groznog osjećaja koji je sušta suprotnost onom kada nešto stvaram. No čak i u tom beznadnom okruženju, nekakve misli i sugestije se probiju kroz maglu i tako se za vrijeme mog dugog izbivanja polako gradila ideja o ovoj megalomanskoj seriji postova u kojoj ću, na opći užas i negodovanje, opet pričati o sebi. A o kom bi drugom, ovo je ipak moj blog, a ja sam krajnje egocentričan tip.



Mrziteljac sam, priznajem. Loša je to osobina, na vrhu trokuta sa ljenosti i zavisti, te ima tendenciju brzog izjedanja živaca. Nisam ja to, ne daj bože, izmislio, česta je to osobina kod cinika i grintavaca, pogledajte samo Mrguda iz Štrumfova ili Balaševićevu genijalnu Ne Volem, savršeni primjeri zle inspiracije proistekle iz svakodnevnih frustracija. Jedan moj frend je to nazvao "reakcija na kulminaciju interakcije globalnih prepotencija". Skratili smo to na "odjebavanje sranja".

Ovo što slijedi je lista nastala sasvim spontano, pa je stoga i nepotpuna. Ustvari teško da će ikada biti potpuna, jer se redovito refresha novim životnim apsurdima. No ovo su neke svježe mržnje koje su mi ostale u kratkotrajnom pamćenju, pa ću ih stoga blago strukturirano i iznesti.

Dakle - ja, Pizvo Nadj, mrzim:

1. Cmakanje na javnom mjestu - Stojim ja tako na kolodvoru, čekam da dođe usrani vlak, zima mi je i kasnim na probu. Valentinovo je prošlo, no to ne sprječava mlade parove da izgmižu van, osjetivši poput zmijurina porast temperature od 1,34 °C. Jedan takav se nasro kraj mene i sljedećih deset minuta sam bio osuđen na vrlo glasne zvukove razmjene tjelesnih tekućina u vidu vakuumskog usisavanja sline i cuclanja jezika. Da se razimijemo u startu - nemam apsolutno ništa protiv cmakanja, dapače vrlo mi je draga aktivnost, ali zar ljudi ne kuže da, iako je to sve lijepo, krasno i ukrašeno rozom jebenom mašnom, NE MORAJU svi u krugu od 50 metara biti protiv svoje volje uključeni u ta zbivanja. Get a fuckin' room! (ako ikad više budem zaljubljen kao srednjoškolka i uhvatite me da to radim, sasvim nesvjesno, udarite me s nečim po glavi)

2. Snijeg - Mrzim ga. Mrzim njegovu boju od koje osljepim kad je sunčano, mrzim činjenicu da je voda a nikako da oteče odavde, mrzim bljuzgu, suhi, mokri, zmazani, padajući snijeg, mrzim ga sa kišom i bez kiše, mrzim ga čistiti (uslijed 40 kvadrata terase i oko 50 metara staza i prilaza oko kuće), užasno mrzim sve zimske gadosti tipa grudanje, sanjkanje, skijanje, klizanje, prezirem snjegoviće, mrzim hladnoću i zimske uvjete na cesti, izrazito mrzim ralice i njihove operatere, mrzim onaj usrani krupnji pijesak kojim posipaju ceste, pa mi par kamenčića zapne u ripne na gležnjačama, a onda proizvode nesnosno škripanje kad hodam po tvrdim površinama, mrzim smeđi natrij-klorid (NaCl), mrzim fleku na zidu iznad vrata od terase u mojoj sobi, nastalu kad se otapajući snijeg prelio i curio po zidu, mrzim kad mu se ljudi raduju, a bome mrzim i dosta njih koji mu se raduju...

3. Hihotave curice - Imaju one svojih prednosti, dakako, ali ako hipotetski odmah prekrižimo bilo kakav uspjeh kod istih, ostaje samo hihotanje, od kojeg dobivam osip. Obično ide u tandemu sa preglasnim ogovaranjem i načinom pričanja koji bi u tekstualnom obliku odgovarao omanjem romanu bez ijednog interpunkcijskog znaka, uz par paničnih stanki za udisaj. Lijepo je biti veseo i sretan i sve to nešto, ali po mogućnosti u sebi, ne na glas. Hvala.

4. Mjuzu s mobitela - Mamu im. Zar vožnja ZETovim tramvajem nije dovoljno traumatično iskustvo samo za sebe? Je li baš nužno da slušam odabrane hitove Cece i Snoop Doga u stereu 30 minuta dok se truckam zarobljen među namrgođenim babama? Klinci danas nemaju niti trunke elementarnog odgoja, pristojnosti i obzira, to ide do te mjere da bi se u nekoj civiliziranoj zemlji smatrali psihičkim maltretiranjem kažnjivim do 2 godine uvjetno i pozamašnom novčanom kaznom. Došao sam do točke kad će sljedeća osoba koja na zvučnike pusti neki užas, a stoji kraj mene, dotični mobitel tražiti par dana kasnije po školjci nakon velike nužde.

5. Ne korištenje mozga pri čitanju ili čitanje na pamet - Vrlo sam aktivan po forumima i jako volim ulaziti u rasprave, zbog svojeg širokog znanja i obrazovanja, elokventnosti, te ljubavi spram pisanja i dobre svađe. Posebno me sekira kada ljudi ne čitaju s razumijevanjem, odnosno izvuku nešto iz konteksta i onda me optužuju za dijametralno suprotne tvrdnje od onih koje sam zapravo napisao i koje par postova ranije stoje crno na bijelo (ili kričavo zeleno na tamno plavo, kakav god layout foruma bio). Zar je tako teško shvatiti izjavnu proširenu rečenicu? Kadkad se ljudi toliko silno žele posvaditi s nekim da ispadnu budale, a ne moš im to ni dokazat... Ostaje samo nada da im se negdje netko treći smije, pokazujuć prstom na ekran.

6. Naporne ljude koji ne odustaju - Znam ih nekoliko. Priljepci su, close-talkeri, vjećno nasmješeni i pristupačni, a čim progovore i počnu gestikulirati, poželim ih nahraniti vlastitim čarapama. Ja sam jako tolerantan uživo, spreman poslušati i najveće bedastoće, ali ti ljudi me toliko živciraju već nakon 30 sekundi, da je to neopisivo. Najgore od svega je što ne shvaćaju hint, ne bi vrijedilo ni odgurivanje, ni potpuno ignoriranje, ni uvreda, ništa ne pali, i dalje su tu i pričaju neke svoje nebuloze od kojih svatko iole normalan ostari nekoliko godina. Kad počnemo kolonizaciju svemira, njih ćemo slati u prvim brodovima, da otjeraju možebitne domoroce. Avatar my ass, ona plava gamad bi odmah pocrkala od muke bez upotrebe teške mašinerje i genetskog inžinjeringa.

7. Grašak i hladetinu - Jedem sve, ali ovo dvoje nemrem smisliti. Grašak je beskorisno zeleno zrnovlje, sipko i gorko, nezanimljivo i odvratno, trebalo bi ga zakonom zabraniti i napalmom spaliti sve poznate usjeve i par susjednih, da se nije slučajno proširio. Hladetina, uz činjenicu da je odvratna i izgleda kao vrlo prepoznatljivi dijelovi svinje u želatinoznoj sluzi (ček, pa to i JESU vrlo prepoznatljivi dijelovi svinje u želatinoznoj sluzi), još je i odvratna. A ekipa se davi u tome, znam ljude koji bi odjebali večeru od 100 eura u eksluzivnom francuskom restoranu samo da im je pleh te splačine. Mislim, od svih mogućih bezbrojnih gurmanskih poslastica koja imaju bogatstvo arome, okusa, zanimljivu međuigru mirisa i boje, jesti nešto što ne bi ni svom cucku dao da jede... Ljudi su čudna bića.

8. Obvezna predavanja - Besmisleni gubitak vremena koji je sam sebi svrhom, način da se studenti protiv svoje volje zadrže na fakultetu, ne bi li se valjda ugledali na svoje profesore ili što ja znam, a većina ih predaje gore od knjiga iz odnosnog prdmeta, čak i kada su ih sami napisali. Nisam čuo ni jednu relevantnu informaciju na predavanju u svom životu, a zbog par izostanaka mi se mjenja koncept ostatka života uslijed parcijalnog upisa sljedeće godine. Nabijem i njih i njihovu bolonju.

9. Niske štokove i male krevete - Visok sam dečko, blizu 2 metra, oduvijek bio. Iako većini ljudi previsok, u biti još spadam u hrvatski prosjek i, iako su me kao klinca u košarkaškom klubu forsali da igram centra, u nekom profesionalnom klubu bi sad bio jedan od najnižih. Unatoč tome, čini se da stolari i građevinari još i dan danas računaju kako je najviši čovjek na svijetu visok oko 182 cm. Da mi je kuna za svaki put kad sam dernuo glavom u neki štok, sad bi bio na ljetovanju negdje na Havajima, a muke oko traženja kreveta u kojem neću biti osuđen na dijagonalu ili fetusni položaj se ne volim ni sjetiti. Pa mislim - zar je tolki problem i tolika potrošnja materijala produžiti sve skupa za 10 cm?

10. Kratke pop pjesme - Jeste primjetili kako nekakav vrhunski progressive rock ili fusion jazz uradak od 15ak minuta teće sasvim prirodno i nevjerojatno brzo završi, a u pop pjesmi s ograničenjem do 3 minute, tipa za pjesmu Eurovizije, se refren ponovi 8 puta (s modulacijom taman kad se nadate da je gotovo), prođu tri kitice, pjesma nikako završiti, a traje 2:50? Znam da je vrijeme i osjećaj uz njega vezan posve relativna i osobna stvar, no kunem se da bi uzastopnim gledanjem Dore par dana u kontroliranim uvjetima otkrili putovanje kroz vrijeme slično onom u brodu koji se kreće brzinom bliskom svjetlosnoj. Jedini problem su su ozbiljne pihološke posljedice, koje bi ostavile trajne ožiljke na našem zdravom razumu.

11. Osobna imena u nazivima firmi - Mi možda jesmo Balkanci, ali to nas ne opravdava kad smo seljačine. Tipičan primjer malograđanštine, neukusa i nakaradnog smisla za biznis je davanje imena firmama i obrtima. Ne znam za vas, ali ja ću u čirokom luku zaobići frizerski salon "Marinko" ili pekaru "Đurđa", jer mi odmah djeluju neprofesionalno i neozbiljno. Da ne spominjem autoprijevoznika "Slavko d.o.o." ili "Đuro-import" export/import/svašta firmu, ko bi normalan s njima poslovao... (sva imena su izmišljena i nemaju veze sa stvarnim firmama. Ukoliko sam ipak slučajno pogodio, onda vam se ispričavam i umirem od smijeha i pokazujem prstom kad se okrenete)

12. Štekanje kompa - Postoji li išta više frustrirajuće od situacije kad vam komp zašteka? Odmah se događa burna reakcija, praiskonski izljev bijesa iz nemoći, često popraćen razbijanjem raznih usputnih dijelova računala, najčešće tipkovnice. Često imam dojam da mi komp to radi namjerno i sustavno, pogotovo kad radim nešto, ali par stvari kao Ctrl/Alt/Del, pa mahnito isključivanje aplikacija u processu ili ruska škola šutanja osjetljive elektronike po sobi najčešće upale. Dakako, pitanje je samo vremena kad ću potpuno popizditi, bacit ga u kurac kroz prozor i kupit novo vrhunsko računalo koje će, zahvaljujući ponajprije Billu Gatesu i njegovim minionima, imati sasvim drugi set problema i bugova. Živjela moderna tehnologija!

13. Kad ljudi očekuju da im se makneš s puta - Užasno mrzim gužve na ulici i u podhodniku. Sve je puno ljudi, gužvaju se, guraju i žure nekamo. Ja sam često taj koji jurca, opet kasneći negdje, pa tim prije često zaobilazim i prestižem ljude. Na one koji idu i istom smijeru se još i nemam pravo ljutiti, jer ne znaju da sam iza njih (makar ih to ne opravdava da se kreću kao avion bez jednog krila), ali ono koji mi dolaze u susret su posebna đubrad. Kao što sam ranije napomenuo, visok sam, prilično mršav, ali svejedno pristojne kilaže i u pufastoj zimskoj jakni izgledam ogromno. Kad uz to dodamo neurednu bradu i namrgođeno lice, teoretski bi ljudi trebali izbjegavati bliske susrete sa mnom, no baš suprotno - rijetko kad doživim da mi se netko kome idem u susret barem malo pomakne s puta. Čak se ni ne nagnu, ne maknu ni ruku, ni vrećicu ili torbu koju nose, već samo kao muha bez glave idu po nekoj svojoj imaginarnoj, nelogičnoj i organskoj putanji i onda očekuju da im se ja maknem. Donedavno sam to i činio, ne želeći ozlijediti nekoga, ali u zadnje vrijeme me ni najmanje ne dira krvnički zapeti za nekoga, makar ga srušio. Neće oni mene jebat, i'm going primal on their asses!

14. Pregrijana sjedala - Hladnoću strašno mrzim, ali ni krajnost nije puno bolja. Želeći što brže zagrijati vlakove i tramvaje, kroz koje stalno cirlkulira novi hladan zrak zbog otvaranja vrata na postajama, nahajcaju grijanje do maksimuma i onda vječno pržim dupe cijelim putem, sjedeći na užarenoj sjedalici, dok mi se vanjski dijelovi tijela smrzavaju. Često se pitam da li takva sranja rade slučajno ili nas to neko namjerno zajebava...

15. Vozače noćnih tramvaja - Da završimo sa tračničnim pokretalima. Noćni tramvaj je vrlo živopisna stvar, a pod živopisna uglavnom mislim na boje šljokica drolja iz narodnjačkih klubova i jasno vidljive sadržaje večere maloljetnika i beskučnika po podu. Da bi taj groteskni velegradski doživljaj bio potpun, brinu se vozači tramvaja, koji svoja prastara mrtvačka kola na električni pogon tako silovito nagare, da se na svakom zavoju molite za brzu i bezbolnu smrt lomljenjem vrata ako slušajno izletimo iz tračnica, a kočenje je najgora stvar koja se može uopće dogoditi, jer lako možete završiti s glavom u komandnoj ploči kraj vozača/ice, gdje god se prije toga u tramvaju nalazili. Znam da je poso gadan i da je 3 ujutro, al mislim da bi svi oni skupa trebali na tečaj anger managementa.



Ima ovog još kolko hoćete, ali ovo su te neke aktualne stvarćice. Sljedeći postovi će biti puno pozitivniji. Obećajem... :D


Sljedeći put - nastavak veličanstvene Trilogije ličnosti, pod naslovom Ljubiteljac, samo na vašem omiljenom blogu. Stay tuned!

Post je objavljen 23.02.2010. u 01:45 sati.