Bilo je to ranog ljeta 2006. Vraćam se sa Svijetskog amaterskog prvenstva u Nagasakiju.
Pun sam još sviježih sjećanja na odigrane partije i doživljaje. Igrajući go čovjek kao da je u nekom drugačijem svijetu. Odnosi suprotnosti su nekako jasniji, ali obojeni subjektivnostima koje često zaklanjaju pogled na njih. Najčešće se tako bude suočen sam sa sobom više nego sa protivnikom. Divna je to igra, biser davnih vremena mudraca. Bilježi se arheološki nalaz na području današnje Kine izmjerene starosti oko 4.000 godina. Nije to neko veliko vremensko razdoblje, ali u odnosu na ljudski životni vijek, je. Još je veće u odnosu na ritam izmjena generacija.
Išao sam tamo, a i nazad, sa Zoranom, predstavnikom Bosne i Hecegovine. Svaka zemlja članica Svijetske Go Federacije daje po jednog predstavnika. Nas dvojica se već dugo poznajemo, još iz njegovih školskih dana, kada sam ga, kao učenika u Zagrebu, upućivao u neke tajne goa.
Prvo je let u povratku, od Nagasakija do Tokya, koji je bio rutinski let. Ima tu ponešto razdaljine, jer Nagasaki je na jugu Kyushyu otoka. Prilazimo noću Tokijskoj zračnoj luci u Nariti letom s Pacifičke strane uz divne noćne panorame Kawasakija i Yokohame.
Slijedeći dan poljećemo za Europu. Ogromni Jumbo polijeće nešto prije podneva u pravcu Pariza. Cijeli smo let u trajanju oko 11 sati proveli u dnevnom svijetlu i na ogromni
Charles De Gaulle stigli, po europskom vremenu, poslijje podne za još lijepoga dana. Imamo karte za let prema Zagrebu. Nalazimo na aerodromu informaciju o lokaciji našeg aviona. Još male nabavke u shopu na aerodromu i krećemo na izlaz za aerodromski bus kojim ćemo do polja na kojem je naš avion. Bilo je to, na neki način, u kutu aerodroma. Već smo pomišljali da ćemo završiti busom na livadi. Izlazimo iz busa i vidimo nekako nam mali avion. Nakon tih velikih letjelica interkontinentalnih razdaljina nailazimo na DC-9. Doćekuju nas mladi ljudi. Pomislio sam da su to neki praktikanti zrakoplovne škole. Pomagale im i dvije mlade dame. Brzo smo shvatili da je to naša posada.
Zauzimamo naša mjesta. Vidimo da nešto piloti i stjuardese razgovaraju na francuskom, kao da ima neki problem. Avion bi trebao biti ok. Neznam francuski i sve se pitam kakovo iznenađenje nas čeka.
Poletjelo se. Brzo smo uhvatili visinu oko 10.000. Pod nama oblačići kao ovčice. Odrađijemo francuski, pa njemački zračni prostor.
U daljini kao visoki planinski otok vide se Alpe. Strše iznad, sada već puno gušćih, oblaka, koji su već stvorili zajedničku masu oblaka. Gledam tu ljepotu i uživam u njoj.
Oblačna masa biva sve nekako tamnija i viša, da se skoro i dodirujemo sa njome. Kako idemo dalje na istok, sve je oblak tamniji ispod nas i vidim kako ustvari sva ta masa ima svoj tok u smjeru istoka. Kako je avion sa jednom stazom i sredini uz sjedala lijevo i desno, viđam pejsaže s obje strane aviona. Držimo visinu iznad oblaka, koji je, očito, dosizao veliku visinu. Obično su puno niže.
Alpe su ostale odozada. Pretpostavljam da smo negdje iznad Austrije ili čak Mađarske. Odjednom primjećujem nešto vrlo zanimljivo. Sa lijeve strane je crna šupljina oko koje rotira ta ogromna oblačna masa. Vau, pa to je ko ogromni tornado! Rupa je skroz crna; mrak 100%. Izgleda kao moćni vir. Impresioniran sam time. Prošli smo ipak malo južnije od tog centra vrtloga.
Razmišljam kada ćemo krenuti u poniranje, jer ta masa oblaka je tako velika da joj je kraj negdje u Ukrajini, valjda.
Zaokret aviona u desno prema jugu i počinje poniranje. U času smo u gustoj magli. Ušli smo u ciklonalni vrtlog oblaka.
Ima jpš dnevnoga svijetla, jer smo uronili za dana. Pogledavam kroz prozor i stalno gusta magla. Osjećaj vremema je, uslijed impresije, nerealan i ne oslanjam se na njega. Znam da je tako, ali ovo poniranje ipak traje jako dugo. Pa tresnut ćemo i prdeknuti samo tako. Valjda oni mladići u pilotskoj kabini znaju što rade? Kako je poniranje krenulo i stjuardese su otišle u trup aviona. Valjda je i njima to zanimljivo, a tamo prema naprijed se bolje vidi.
Trajalo je to tako neko vrijeme i stalno se osjećalo spuštanje. Pa, morali smo već biti dolje. Počelo je biti mračnije. Biti će da dan odlazi, jer smo još iznad oblaka bili pri njegovu kraju.
Odjednom je nestala magla. Vidim svijetla na zemlji. Nekako smo vrlo nisko. Primjećujem prometnice i automobile na njima. Čak i po neki pješak je vidljiv. Avionom samo da ne siđemo na tlo, ali tu aerodroma nema. Vidim, Zoram šuti i gleda.
Pokušavam odgonetnuti gdje smo točno. Očito smo južno od centra Zagreba. Kontam da smo ušli u ovaj prostor negdje oko Zaprešića ili Samobora.
Vrlo smo nisko i sve nekako kao da navijam: 'Ajde dižite to. Ta, prderknuti ćemo.' Dižu. Dolazimo opet do rubova oblaka i opet spuštaju. Tako gore dolje u kratkim razmacima se osjećamo kao na rodeu na razigranom konju.
Vidim i prepoznajem velikogoričku cestu i svijetla Gorice. Da, ali idemo prema istoku, a pista je lijevo. Tada nagli zaokret. Oni mladići u trupu, što vode ovu igru, stvarno su maštoviti.
Po naglom okretu prelazimo iznad ceste tik iznad automobila. Sve mi je jasno. Koliko sam ateriranja gledao sa zemlje! Da, ali tada su avioni dolazili u ravnom smjeru iz daljine. Ovo sada je kaubojski prilaz. Mora da je i to uslijed ciklone.
Odjednom ona poznata vibra pri dodiru kotača na pistu. Trenutak, koji dokazuje sigurnost, i cijeli avion putnika udari u istovremeni pljesak. Hvala vam dečki. Odlićno ste ovo odradili.
Ne samo da smo uspješno sletjeli kroz ovaj ciklonalni vrtlog, nego je to bio pravi doživljaj; poseban doživljaj ciklone.
U poslijedjne tri godine imam preporuku okulista da nije uputno mi letjeti. Kapilare u očima su mi oštećene i zbog promjene pritiska povećava se vjerojatnost prsnuća i trenutnog potpunoga sljepila. Sada sam na nešto manje od 5% vida. Ipak ovaj i slični doživljaji još žive u meni, a nakon ovoga u postu, možda će dijelići toga biti i koda vas, dragi moji.
Sve vas pozdravljam i volim … :)
Post je objavljen 22.02.2010. u 14:23 sati.