Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/lifestyletatjana

Marketing

BOYFRIEND MATERIAL

Posljednjih dana čitav konzilij mojih prijateljica trudi se pronaći idealnu osobu za mene. Sada tačno znam kako se osjećaju parovi koji nemaju djecu ili djevojke koje već osam godina hodaju s dečkom. «Ima li šta novo»?
Tako su one, vidjevši da od mene nema koristi, niti očekivanja, odlučile osnovati, malte ne, provodadžijski servis. I krenule su u potragu za savršenim tipom.
Savršenim, sebi ili meni...ponekad mislim kako one sve te muškarce ocjenjuju po svojim kriterijumima, svojim željama i maštarijama.
Sjetih se svog komentara na tekst mog kolege o zamal', pa idealnom muškarcu.

Meni su kada sam bila mala (onoliko mala da imam simpatiju) rekli da ne biram mnogo jer ću ostati sama.
To su bile mudrolije starih žena iz ulice koje su se udale na prvu i život proživjele s čovjekom s kojim je komunikacija prestala treći dan kada je njegovoj majki rekla da im se ne miješa u brak.
Eleneis, sada kada sam sama svojom voljom, ja biram još više. Nekako se pomjere kriteriji s godinama. Spominjala sam već ono visok, crn vs prosjed i vitalan.
U našim godinama, zaista nailazite na tipove gdje se više ne borite s kokošijim prsima. Ovaj put vas dočekaju trigliceridi, artritis, kamenac u bubregu.
Kada ste singl u tridesetima, odjednom postanete tolerantni prema svim njegovim desetogodišnjim taze raskinutim vezama, bivšim "nije to to" brakovima, nije vam ni bitno što ste pedeseta i tražite neku emocionalnu crtu, štrebera i intelektualca jer ovaj put znate;
u vezi treba misliti i komunicirati.
Žene su sklonije nabijanju kompleksa svojim prijateljicama ali i muškarcima.
One vole biti nedostižne a u isto vrijeme i privlačne, fatalne. Smijem se sada jer sam se sjetila mojih opaski na preporuke onih istih bakica iz dvorišta koje mi kažu "Bona, on ti je fin, tih, miran, povučen"...
Tko je, zaboga, taj asocijalni, neverbalni tip? Možda ima sopstveni laboratorij u kući i upravo razmišlja o najnovijoj leguri za svemirske brodove, a koja je još u nacrtima, dok je s vama na randesu.
Idealan muškarac, pa ni žena ne postoje. Postoje samo ljudi s kojima možemo živjeti i sa kojima se slažemo bilo seksualno, intelektualno ili emocionalno.

I tako su one suzile izbor svojih kandidata. Suprug jedne od njih radi u Aluminijskom kombinatu i oni su zaključili da bih ja trebala otići negdje s njim, kao starijim, pronicljivim i iskusnim, te ušicati par muškaraca. Ne znam, po svoj prilici, to bi se moglo dogoditi samo u menzi Elektrolize za vrijeme doručka. Imati ću jedinstvenu priliku da im ćurnem i u tanjur, te vidim što vole jesti i kako se ponašaju za stolom. Realno, šalu na stranu, kako se može ponašati 300 muškaraca u čoporu. Psuju, svađaju se, nadmećući se tko je više muškarac, spominju neke sportske klubove, igrače, od kojih nikako da razaznam jesu li košarkaši, nogometaši, tenisači, zauzete gnjave supruge a slobodni su povalili cijeli garnizon sisatih i guzatih djevojčica. I svi su sinoć...Stigli su orni na posao. Zato je Elektroliza prošle godine probila godišnji plan proizvodnje još u maju. U toj mojoj viziji im nedostaje samo jedan veliki ekran na zidu s kojeg dan-noć prate rezultate svojih kladioničarskih gafova.

Osim Elektrolize, na ponudi imam nekog starijeg privatnog poduzetnika. Još nismo odgonetnuli šta poduzima. Dobila sam i slike i preporuke. Klasika, već znate «dobar, fin, miran, povučen»...Dodatne kvalitete su da je radišan i da ima svoj stan. Ili dva. Ne sjećam se više.

Uz njega ide i protukandidat. Umjetnik, muzičar. Neki bezbeli osjećajni tip aka Ibrica Jusić. I on je nabirikao godina ali on «voli sve što i ja». Moje prijateljice smatraju kako je moja romantična crta uvjet za uspjeh veze. Doduše, ovaj je barem okružen ženskicama koje uvijek malo pišnu u gaćice kada odsvira «Bacila si sve niz rijeku» (zadržavajući vjerovatno za sebe ostatak pjesme «...kakva si, dobro se i ti nisi bacila»).

Neki dan dočekuje me mail. Slika crnomanjastog, proćelavog tipa kojem treba oblikovanje obrva pod hitno kosilicom. Vidim pred njim na slici ajvar, žarbo kocke i pita. Eh, dečko taman za koji dan slavi 37. rođendan i živi s mamom i tatom. U Foči.
Obrazovan, inžinjer nečega u vezi struje.
Živi s mamom i tatom. U Foči.
Miran, tih, povučen, intelektualac.
S mamom i tatom. U Foči.


A povrh svega, tu su oni one night stand solutions, dinosauri sa nesretnim vezama, raskidima, razočarani u ljubav ali ne i u seks.
Ljute se na mene, te moje prijateljice. Postavile su mi i rokove za izbore, pa me čak i optužuju kako sam prekritična.
Ali ja zaista ne očekujem savršenog princa. Nije potrebno da bude ni miran, ni povučen, ni tih. Iako mi izgleda da su svi oni vragolasti, glasni i eksponirani zauzeti. Ili su nestali s planete. Ili je miran i povučen normativ za idealnu osobu?

Šta može nedostajati tihom i povučenom muškarcu? Samopouzdanje, inicijativa, hrabrost, pomalo ludosti. Zašto to ne postoji u tim njihovim kategoriziranjima?
Kao iskonskoj ženi, sasvim sigurno prvo mi je bitna forma. To je ono po čemu ćemo uopće uočiti nekog muškarca. Izgled lica, konstitucija tijela, stav, geste. Po tome u svojem mozgu stvaramo sliku za onim što jeste težnja žene.
Sigurnost, zaštita, dominacija.
Muškarac uzanih ramena i baby face-a ne doprinosi osjećaju muževnosti na prvi pogled. A možda ni na dvadeseti.
Budimo realni, ni muškarac se u startu neće zapaliti za nečijom načitanošću, niti će ga osvojiti nečija dobra duša.
Ljudskoj rasi je potrebna fizička privlačnost.
Odatle i sva kozmetička industrija koja nam je pomogla da izgledamo drugačije pod svom silom tucanog kamena i voska, pa do trenutka kada smo izmjenuli svoj sopstveni miris.
A sve u cilju zavođenja onog drugog.
Šišamo se, depiliramo, čupamo, farbamo šta stignemo, izgaramo, prebojavamo lice, nokte, stežemo se u uske steznjake, čarape, neudobne gaćice. Bušimo uši, nadograđujemo nokte, stavljamo čak i implatante u grudi ili, pak, vadimo višak kukova, stomaka. Stišćemo kožu kemikalijama, nosimo neudobnu obuću, kupujemo nakit, marame, što kraće suknje.
Sve to da bismo dokazale kako smo inteligentne i tihe, mirne, povučene i dobrodušne.
Ah, žene...
I onda, tako preoblikovane po željama muškaraca zahtjevamo od njih ideal.
Kako da nam pruže ideal i šta je to, na kraju krajeva?
Mada, upravo shvaćam kako je najteže biti moj ideal...Ideal nekome tko je pročitao previše bajki a suviše realan u današnjem društvu.
Ipak, postoje granice i postoji kriterij...A već sam rekla; postoje samo ljudi s kojima možemo živjet, s čijim osobenostima se možemo nositi, pa čak i uživati, razumjevati ih, poštivati i sa kojima se slažemo bilo seksualno, intelektualno ili emocionalno.

Već vidim...Moje prijateljice će imati velikih problema sa svojom bazom podataka.


Dedicated to:
Svim bankarima, trgovcima, liječnicima, pjevačima, sviračima, sportašima, inžinjerima, magistrima, profesorima, privatnim poduzetnicima sa kojima su me moje prijateljice pokušale spojiti.


Post je objavljen 21.02.2010. u 21:39 sati.