Marketing
Bila jednom jedna „Fonča“
Prolazio sam neki dan pokraj samoborskog autobusnog kolodvora i naletio na jedne šalaporke (škure) koje su čvrsto bile zatvorene. Tužne. Nekada je iza tih smeđih drvenih „prutića“ bilo žestoko. Puno smijeha, glazbe, vreve, veselih ljudi i ono što je najbitnije tamo si doslovno uvijek bio dobrodošao. Ponekad me to mjesto podsjećalo na „Kafić uzdravlje“. Preko dana bi tamo bilo ljudi na parove razbroj. Ili taman toliko koliko bi trebalo da se održava promet i da bi Fonča radila s pozitivom. No uvijek obiteljska atmosfera i uvijek se znalo što inače tko pije. Ako si naručio kao inače, dobio si baš to. Najviše sam tamo izlazio dok mi je frend konobario. Taman sam postao punoljetan. Tako nekako je ekipa i sazrijevala za Fonču. Često preko tjedna, a obično četvrtkom, petkom, subotom i nedjeljom u Fonči su bili pravi štimungi i šajbe. Kada bi platio nekom društvu piće, bio si siguran da imaš kaj piti do kraja večeri. Uopće nije bilo upitno. Runde su se samo redale. Tamo je bilo takvo poštovanje „drugova“ po čaši i Fonči. Nitko te nije pitao zakaj ne piješ pivu ili gemišt. Kaj si pio, to si dobio. Zdrava atmosfera. Naravno, bilo je ekipe koja nije mogla stajati na nogama. Neki su znali i prespavati noć tamo i to od najranijih dana. Tamo sam saznao kada je jedan frend izgubio nevinost. Tamo su fašnički tulumi bili odlični. Martinja… Nema zgode i prigode koja tamo nije bila proslavljena s guštom i pravom atmosferom.
Što je uopće Fonča? Fonča je u biti Fontana. Kafić koji se otvorio pokraj kolodvora u Samoboru početkom devedesetih prošlog stoljeća. Kafić koji je od samog početka imao rock štih. Ne samo strani. I domaći. Kada je Ćos preuzeo birc sa svojim bratom odmah su oblijepili birc sa plakatima, ulaznicama, rekvizitima (dijelovi potrgane gitare, palice bubnjeva i slično) sa koncerata iz 80'ih, iz legendarnog kluba S.O.K. te fotkama koje je izradio Gabro (slike su slikane na koncertima koje su pohodili kao ekipa). Nakon preuređenja je nestala fontana kada je zatvorena terasa, ali je birc dobio novi štih. Na izlozima su ponosno stajali natpisi: „nema hrane, loša glazba, usrana usluga…“ Gosti su dolazili iz svih krajeva bliže i šire okolice. Počelo je i krizno razdoblje, ali svejedno sjaj Fontane nije nikada kopnio. Makar ostali i samo vjerni posjetitelji koji su znali ostajati i dosta poslije fajrunta kada je počinjao „privatni tulum“ pa nam policija nije mogla ništa. Koliko se ja sjećam, Fontana je prva počela s puštanjem glazbe preko računala s MP3cama. Konobar je po nekom nahođenju (vlaga u zraku, tlak, temperatura) složio play listu i nisi imao brige oko mjuze do jutra. Meni najdraža postava konobara je bila Iggy (frend i kum), Bajlo (frend s nogača, danas ga slušate u HAKovim javljanjima na HR2) i Nikola. To su bili dani ponosa i slave. Tada, na jednom, iz nekih nepoznatih razloga (šuškalo se o bezobraznom povećanju najma za prostor) najavljeno je zatvaranje Fontane. To se i desilo 01.06.2007. Tada su se šalaporke zatvorile, nestao je sjaj, nestalo je naše omiljeno okupljalište i omiljena birtija. Večina ekipe se preselila kod Koleta (moj bratić u nekom trećem ili četvrtom koljenu) koji je nekada i sam bio konobar u Fontani (onda sam ja još „pelene“ nosio). Neki od nas koji su voljeli Old Scout Pub su počeli tamo izlaziti još češće, ali sjećanje na dragi birc ne kopni. Kako ja ne volim depru previše tako moram objaviti i vijest koju sam danas čuo. Naravno, nije provjerena i ne može se smatrati sigurnom, ali čini se da će Fontana opet otvoriti svoja rockerska vrata i pružiti utočište svima nama koji je volimo svih ovih godina. Živi bili pa vidjeli.
Kako na fejsu ima svakojakih čuda tako sam uspio pronaći (a da nisam ni prijavljen…sad si mislite kaj to znači) grupu „In Memoriam Of Caffe Bar "FONTANA" Samobor“. Tamo sam pronašao i neke slike koje ću rado podijeliti s vama, a nadam se da osnivači grupe neće imati ništa protiv toga. Slike možete naći ovdje Dio teksta o bircu sam preuzeo sa weba "Priča o Fontani" jer sam jednostavno bio premlad da bi sve to znao, a jedan dio sam preformulirao. Naravno, ono čemu sam svjedočio sam opisao svojim riječima.
A ovo...ovo se pjevalo kada je bila zatvorena. Istina, otpjevamo to mi neki još i danas u njenu čast 
P.S. Na žalost, nisam našao bolji video koji ima kvalitetan zvuk pa sam izabrao ovaj uradak.
Post je objavljen 20.02.2010. u 20:44 sati.