A ti, ti mi nisi čak ni poruku poslao.
Ona je. Naša prijateljica. Sjetio si se proslijediti poziv, relay besprijekorno radi.
Svi ste vi likovi iz moje prošlomilenijske drame. I ti iz donjeg posta isto.
Trebao mi je flaster na flasteru tada; pojačavala sam im zaštitnu ulogu novim flasterima, da čime bih. Oblijepljena, oslijepljena, vrtila se u krugu iz kojeg ni danas ne znam izaći.
Lijepo zna biti, vrtoglavo lijepo. Ispod silikoniziranih komadića gaze i hipoalergijskog ljepila krv, znoj i suze gotovo da se i ne vide. Tko bi to čupao. Riskirao. Zgrčen u fetus-položaju vrištio neljudski u jastuk grizući bijesno sloj po sloj pokrivača, za ne pregristi jezik, za ne dopustiti epidermi da pulsirajućim negodovanjem ispituje granice nepodnošljivosti.
I kao, prošlo je. Ostalo u dosjeu XX. Otvorio se sasvim novi dosje, XXI.
A tamo opet flaster na flasteru, stari i novi. Klimava oba.
Mudrost neponavljanja neuspješnih ponašanja i ja mimoišle smo se davno negdje na vremenskoj crti.
Ti i ona u Ipsilongradu, ja povremeno. Zašto se ne bi našli u tvom klubu, obnovili sjećanja, kažeš joj; ona, ganuta, prenosi.
Ma koja to sjećanja misliš da trebam obnoviti?! Sve je tu, u meni, živo da življe ne može biti.
Oblijepljena, oslijepljena, čekam iduću avet da zazvecka lancima, zašuška paučinom.
Moje je ime Mayday, sad sam sigurna u to.
Post je objavljen 19.02.2010. u 01:24 sati.