Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/ribaza5

Marketing

NOVAC KVARI LJUDE

Novci su uvijek predstavljali problem, ne valja kad ih imaš, ne valja kad ih nemaš... Moja je psiha postala osjetljiva na novce nakon mnogo ljudi koji su ušetali u moj život, okoristili se mojom dobrom voljom za konstantnim čašćenjem, i išetali iz njega kad više nije bilo novaca, dobre volje ili su našli drugu žrtvu. Od punoljetnosti nastojim biti samostalna, bila sam raj za sponzoruše koje nisu mogle naći mužjaka da ih sponzorira pa su se prikrpale meni. Naravno ja ništa nisam shvaćala dok mi nije nešto trebalo od mojih "prijateljica". Tad sam shvatila da ih u stvari nemam. S 19 godina sam si kupila novo auto na kredit, prijatelji su se skupljali oko mene ko muve na govno. Tko je tada s 19 imao auto i placu? Nitko, jer nitko nije želio konobariti ni spuštati se na niske grane... Ali nije im bilo nisko družiti se s jednom konobaricom, jebi ga imala sam novaca i auto.

Nedugo poslije razbila sam auto, ostala sam bez svih kvazi prijatelja... Jako rano sam shvatila kakvi su ljudi kad imaju interesa, a kakvi kad nemaju. Ali uvijek mi je moto bio: ako imam ja imaju i dragi ljudi oko mene. Uvijek sam nesebično poklanjala, častila, organizirala zabave, druženja, putovanja... I što je jako važno nikad nisam tražila ni očekivala ništa zauzvrat...

Posljednjih nekoliko godina i dalje imam plaću veću od prosjeka, ali život počinje zahtijevati neke druge troškove, plaća nije redovita, a ni sigurna. Trudim se kontrolorati i sabrati po prvi put u životu. Ni kavu više ne pijem opušteno jer nisam pametna dali dobro postupam, da ne govorimo o izlascima kojih posljednjih par godina skoro uopće i nema... No i dalje za ljude koje volim, ali sam ih svela na nekolicinu, uvijek imam novaca za poklon, za mali znak pažnje, za kavu, čokoladu, sok... I to me jako raduje. Međutim ipak mi počinju nedostajati ti isti znakovi pažnje od najdražih osoba prema meni... Zaista sam skromna osoba i nikako nisam materijalist, ali primjećujem da me sve češće smeta ljudska nepromišljenost. S mojom se novcima postupa kao da ih berem na grani. Svi nešto trebaju, nešto pitaju, nešto obećavaju, i na kraju najmanje imam za sebe a još nemam ni djecu...

Počela sam sve i svakome brojati, postala sam proračunata jer su to upravo cijelo vrijeme bili ljudi oko mene. Samo ja ne volim taj osjećaj i ne osjećam se nimalo ugodno.

Razmišljam da sam nesretna jer imam, a nemam. Mislim se bih li bila sretnija da nemam ništa i da ljenčarim po cijele dane žicajući cigaru na rivi?

Jučer sam povrijedila meni najdražu osobu jer sam ovaj mjesec imala puno troškova, ali mi nije bio problem kupiti karte za Čolića i to sam na žalost pribotunala... Nisam trebala, ali sam bila iskrena. E sad je Princ uvrijeđen i jako mu je teško. Meni je žao zaista, ali se pitam di je on bio kad sam ja bila uvrijeđena? Kad sam bila sebična, egocentrična, pesimistična, problematična, zločesta, debela... Dali se i on nakon što je izrekao stvari koje su me bolile grizao ovoliko i molio za oprost? Dali se ikada ispričao što je okrutno i bezobrazno iskren? Nije.

Ne znam što sad očekuje od mene ni koliko će trajati njegovo durenje. Do nekidan sam znala da je to on... Čovjek mog života, ali posljednje vrijeme ništa ne zna i u ništa nisam sigurna...




Post je objavljen 18.02.2010. u 11:01 sati.