Kako se gorjelo tih dana,
Kako se smijalo, osmijehom vrućim od strasti,
Kako smo se ševili umovima,
Prstima, pogledima.
Kako si me stavljao pod sebe,
Nad sebe, kraj sebe
Sa par crta u kutovima usana.
Kako se disalo tih dana,
Uzavrelo, mokro, kipuće.
Kako se cijedilo tih dana,
Kao niz obronke za dugo čekane poplave.
Kako se hodalo tih dana,
zapljuskivalo se ulice smijehom
i korakom.
Kako se voljelo tih dana,
rađalo se ljude prisustvom.
Kako se živjelo tih dana,
Borbeno, snažno, strasno,
Kako se znalo sve što jesmo,
Kako se opraštalo sve što nismo,
Kako smo ulazili u sami izvor povijesti
I tamo se uzbuđeno predstavljali,
Stajali uz bok pradjedovima, bakama,
Očevima, majkama.
Bili smo hodajuće planine-
Imali smo povijest,
imali smo ime!
I sad da ti kažem,
Nema se što oprostiti, nema se što izreći,
Trebalo je samo preživjeti,
Jer znaš, tko prođe kroz ljubav,
I ode do kraja, do izgaranja,
Tko preživi nebesku oluju,
Taj zauvijek hoda s vjetrom u prsima
I nebom u očima.
Post je objavljen 16.02.2010. u 01:27 sati.