Vesna
Boginja koja je sa sigurnošću spadala među slavenska božanstva, je Vesna. Vesna je boginja koja predstavlja vedro godišnje doba, a tu njenu karakteristiku objašnjava i njezino ime. Etimologija njezinog imena nas dovodi u vezu sa staro indijskom riječju – vas - što znači biti jasan, svijetao, svijetlost. Nadalje, nazivi proljeća kod raznih naroda nalaze korijen riječi u – vas - , što navodi da je Vesna zasigurno bila boginja proljeća.
U ritualu boginji Vesni, djevojke su bile obučene samo u ruho od trave, grančica, lišća i cvijeća (kao i Vesna) i kad je bilo dovoljno toplo, prisutni su ih polijevali vodom.
Slaveni su vjerovali da Vesna, suprotno opasnoj Morani, pomaže ljudima i da u proljeće popravlja zimom narušeno zdravlje, usklađujući rad srca i razuma. Time je ljude činila dobrima i blagima pa nije bilo prepreke da oni međusobno njeguju poštovanje i slogu.
Prikazivana je s cvijetom u kosi, u lijevoj ruci drži buket cvijeća, a na kažiprstu desne ruke stoji joj lastavica. Vesnina kultna mjesta uvijek su bila pored vode, njezini predmeti su vijenci, lutke, jaja i zvona, ptice lasta i roda, a biljke breza, vrba, maslačak i cvijet breskve.
Morana
Suprotnost ili antipod Vesni bi bilo božanstvo Morana, zla boginja zime i smrti. Morana je boginja smrti i zime, kiše, studeni i leda. Stari Slaveni su vjerovali da sve zimske nepogode, studen, snijeg, led i smrt dolaze od Morane, te su je prozvali božicom smrti ljudskog, životinjskog i biljnog svijeta.
Pojavljuje se u raznim obličjima. Najčešći je lik lijepe djevojke crne kose i izuzetno bijele puti vučjih očnjak i kandžama na rukama. Morana je letjela na metli i plovila na ljusci od jajeta i ove odlike će, kasnije, biti pripisane novom duhovnom biću – vještici.
Mnogi tumače da je njen drugi lik onaj Babe Jage (Baba Ruga, Baba Zima), ružne stare vještice. U nekim slavenskim narodima postojao je običaj spaljivanja Morane ili Babe Ruge u znak da je zimska opasnost prošla. U Dalmaciji i Sloveniji taj se običaj i danas održava u obliku povorke maškara s lutkom Morane na čelu, koju se spaljuje u prisustvu mnoštva naroda.
Kod Istočnih Slavena, Morana je boginja plodnosti, zaštitnica žena i ženskih poslova posebno predenja. Na sjeveru Rusije nazivaju ju i Mokuša i u legendama ju prikazuju kao ženu velike glave i dugih noktiju. Njen kult je bio raširen i kod Zapadnih Slavena.
Morana je uživala nanositi patnju ljudima i životinjama. Ulazila je kroz ključanicu u kuće, noću, da bi mučila ljude, najradije djecu, tako što ih je pritiskala i oduzimala im dah tokom sna. Time ih je, duhovno i tjelesno, slabila. Ova djelatnost Morane propraćena je uzrečicama: "Noćna mora", "Pritisla me mora", "Gušila me mora" itd, a ovi pojmovi su preneseni i na ostale ljudske nedaće, pa je u našem rječniku uspomenu na boginju Moranu (Moru) sačuvalo i nekoliko drugih izreka: "Mori me žed", "Mori me ljubav", "Smori me teret (težak rad)" i druge. A kad je u pitanju najgori oblik ispoljavanja boginje Morane, Srbi su zadržali o njemu izraz "Zavladala mora na ljudima". Ili, "Zavladala mora na stoci".
Pošto je Morana ovako opasna, Slaveni su je prepoznavali u velikom broju oblika. Ona je bila skrivena u crnoj mački - kad prelazi put, leptiru - u tom obliku Morana prenosi duše pokojnika, crnom gavranu, kukavici, mišu (možda zbog toga izaziva i danas strah kod žena) pijetlu - kad kukuriče pored prozora, svinji - kad se primakne kućnom zidu, psu - kad zavija i sovi – kad krešti. Pojava crnog konja i crnog konjanika smatrana je prerušenom Moranom. Slaveni su smatrali da su zimzelena stabla (smrca, smreka) i cempres drvece mrtvih, a ona se i danas često sade pored grobnica.
Orah je, takode, smatran drvetom donjeg svijeta i njegovi plodovi su predstavljali duše pokojnika.
Kad bi se desilo da umre djevojka, onda su joj oblačili bijelu vjencanicu, jer je bijela odjeća bila i Moranina, a pri sahrani je korištena muzika. Pri svim sahranama, rođaci i prijatelji umrle osobe su se obraćali Morani plačom, naricanjem i busanjem u prsa. Tom prilikom su se Moranina kultna mjesta obilježavala vrpcom ili poredanim belucima.
Od ovako opake Morane, Slaveni su se branili stavljanjem ispred kuće preslice, vretena i sjekire - okrenute prema istoku. Od nje su se branili i raznovrsnim amajlijama, bijelim lukom, cerovom mladicom sa korijenom - koju su kitili, majčinom dušicom, kićenjem konja bosiljkom, hvatanjem ustima jajeta na koncu, stavljanjem jabuke sa zabodenim novčićem na grob i hranjenjem živine u krugu. Da bi se zaštitili od Morane, Slaveni su organizirali i maškare.
Moranu je predstavljala Baba Jaga sa rogom na glavi. Maskirana omladina je preskakala vatru, ali obavezno u grupi s neparnim brojem ucesnika. Glavna ličnost maskara bio je Djedica, prekriven bijelim i crnim kožama preko glave - u obliku torbe, na kojoj su bili otvori za oci i otvori za bradu i brkove - od kudelje ili dlake konjskog repa. Na rukama je nosio praporce.
Da bi napakostili Morani, Slaveni su, pred kraj zime, pravili njen lik od krpa, palili ga i dozivali proljetnu Boginju Vesnu da dođe umjesto nje.
Dani posveceni Morani bili su od Božica do Bogojavljenja (19.1.), kada se, po starom vjerovanju, otvarao Pakao. Od navedenih veza sa duhovnim pojavama, životinjama i biljkama, Morani su pripadali još: glogov kolac, gajde i razne amajlije, a od prirodnih pojava: vijavica, mraz i velika studen. Njeno kultno mjesto, pored hramova, bila su samo groblja.
Na kipu Morane izrezbarena je poderana odjeća, ukrašena ljudskim lubanjama, a cijela figura stoji na glogovom kocu. Predstavljena je kao stara, ružna i krezuba žena, sa neurednom kosom. Njene funkcije u kršcanstvu pokrivaju, djelomicno, sveti: Ignjat, Mrata, Todor i Stjepan.
Mokoš
U slavenskoj mitologiji povezivana je sa prirodnim ženskim poslovima posebno predenjem. Žensko božanstvo, boginja plodnost, zaštitnica žena. Zvana je Mati-Syra-Zemlya što bi u prijevodu predstavljalo plodnu Majku Zemlju. Ona striže ovce i prede vunu. Luta maskirana kao žena i posjećuje kuće obavljajući kućne poslove. Noću se ostavlja pramen vune kao ponuda Mokoši. Smatra se da je ona u početku imala ulogu kućnog duha. Mokoš je tamna kao što je i cna plodna zemlja. Po nekim slavenskim legendama ona je žena boga Svaroga. Na njen nagovor, Svarog je odlučio stvoriti na zemlji biće koje će izgledom biti kao on. Udahnuo je život jednom hrastu iz kojeg je nastao prvi čovjek, Mokoš je udahnula život drugom čovjeku i nastala je prva žena.
Njen kip u hramovima je u sjedećem položaju kao i Svarogov. Na njemu su rezbareni razni predmeti iz domaćinsta i likovi žena. Njoj u čast prali su se kipovi i drugi idoli u vodi.
Bila je to tzv. mat syraja zemlja - vlažna zemlja (povezano s ženskom spolnošcu).
Zemlju, vrlo cesto zvanu svetom, okružuje niz tabua kao npr. zabrana zabijanja kolaca u nju prije proljetnog praznika, ona je tada nosećc i uskoro ce rađati novi život - «Tko udara zemlju, udara majku svoju po trbuhu». Cak i pad na zemlju bio je negdje smatran uvredom nanesenu njoj. Tada se trebalo ispričati svetoj zemlji da ne bi došlo do posljedica nakon pada ( lomova ili uganuća).
Zabrana čupanja trave u tom vremenu bio je takoder odraz poštivanja prema nosećoj Zemlji -
«Tko travu čupa, taj čupa kosu majci svojoj». Vrlo često se o zemlji narod izražavao kao o «onoj koja je bogata».
Kod mnogih Slavena Mokoš je kasnije bila shvacana kao kućni duh, čuvarica ženskih poslova i polja - «Mokoš nadgleda kuću, štiti prelje, ponekad uznemiri žene koje predu, nadgleda ovce, striže ih...
Za nju, pored škara za šišanje, ostavlja se i pramen vune».
Kao žensko božanstvo ostala je najduže u sjećanju žena, no svi su ju slavili kao ženski aspekt kosmickog poretka. Još do XVI. stoljeca kršcanski svecenici prilikom ispovijedi obavezno su pitali svaku ženu: «Jesi li išla k Mokoši?».
Lada
Lada je nastavljala sve ono što je Vesna započela - pa će cijelog ljeta ljepotom biti ukrašena naselja,livade, šume, planine i nebo. Zato je i nazvana boginjom ljepote i ljudi su je zbog toga najviše obožavali, moleći je da i njih učini lijepim i zgodnim. Njoj su posvećivani česti i raznovrsni karnevali. U njenu čast se mladež okupljala u kućama ili na izletima u prirodi gdje su igrana kola i pjevane pjesme Ladi, s refrenima: "O Lado", ili "O LJeljo".
To su izvodile slavenske rusalke i ovi su obredi bili tako omiljeni da su se zadržali stotinama godina u vrijeme kršcanstva.
Zabilježeno je da su se ruski svecenici žalili da ovu pagansku pojavu ne mogu suzbiti, jer je mladež, dolazeci u kršcanske hramove, iznenada započinjala igre posvecene Ladi.
Ladin obred je bilo i momačko pletenje vijenaca, koji su se, na izletima, stavljali
djevojkama na glavu, a kasnije su ih momci preuzimali, nosili kući i vješali iznad kućnih vrata ili na zidove u svojim sobama. Manje vijence su mladići stavljali oko vrata kipovima svojih bogova, koje su držali u kućama.
U čast boginje Lade, Slaveni su uzimali posljednji otkos žita, čineći od njega mali stožer, vezali su ga crvenim konopom i prskali krvlju pijetla.
Rađen je i stožer od trešnjevog drveta, sa izrezbarenim likovima bogova, na koje su stavljani vjenčići.
Stožeri su bili posveceni kultu Sunca i imali su svrhu da podstaknu rast bilja pod
njegovim zracima, ali i da izmole dovoljno kiše za žednu zemlju. Oko stožera su djevojke pjevale: "Oj, ubave mlade mome, Lado, Lado". Momci i djevojke su u kolu bili okićeni i prolazili su ispod vijenaca, koje su za tu priliku držali, u obliku slavoluka, drugi mladići i djevojke.
Mnogobrojni su obredi bili posveceni boginji Ladi, mada svi nisu ni zapisani ni zapamćeni.
Jedan od njih sastojao se u tome što su ga radile djevojke, bez prisustva muškaraca. One
su nage uzimale dio od pribora za tkanje - vratilo, dodavale mu konjsku drvenu glavu, simulirale jahanje i palile su brezove kore, nataknute na duge motke.
Ove motke podizane su visoko iznad glave osobe koja je bila odabrana da zamijeni boginju Ladu.
Ona je u ruci držala jabuku petrovaču i ivanjsko cvijeće.
Vatra, kojoj su Slaveni pridavali čudesne moci, bila je obavezna i u obredima posvećenim boginji Ladi.
Lada, kao i Vesna, bila je obožavana zbog svoje duhovne i tjelesne ljepote.
Predstavljana je kao najljepša slavenska žena - bijele puti, zlataste kose i s krupnim očima, boje ljubičice. Usne su joj bile sočne - gornja boja jagode, a donja maline. Tijelo joj je bilo stasito a koža mirisna. Ona je bila zanosna i privlačna, pa su je Slaveni prizivali prilikom sklapanja brakova ili u vrijeme ljubavnih patnji.
Tad su joj pjevali, uz ponavljanje refrena: "Didi Lado".
Kao i Vesna i Lada ima odlike i sudbinu zemaljskih žena, pa su ostali tragovi da su njeni dragani bili bog Gerovit - vitez i ratnik i Jarilo. Česi i danas Ladu zovu Pana -
gospoda.
Od prirodnih pojava, Ladi su pripadali Sunce, topla noć i kiša, a od predmeta spomenuti vijenci i stožer.
Njeni su: pijetao, jelen, orao i mrav, a od biljaka: trešnja, lipa, maslacak i božur.
Od duhovnih pojava, Lada je gospodar Poljevika. Kultna mjesta su joj u poljima, a obredi su: žrtvovanja, kresnice i rusalke.
Kip boginje Lade prikazuje, kako je navedeno, stasitu i lijepu ženu, a tako su i Grci zamišljali svoju boginju Afroditu. Na Ladinim prsima su razvijene dojke, znak plodnosti i ugravirano Sunce, bez kojeg ne bi bilo te plodnosti. Ostali dijelovi kipa pokriveni su slikama voćnih plodova, živih bića i znacima plodnosti, prisutnim na današnjim vezovima i ručnim radovima.
Funkcije boginje Lade u kršcanstvu pokrivaju: Arkanđeli Mihael, Gabrijel i Rafael .
Danica
Danica je istaknuti lik narodnog pjesništva i slavenske pretkršćanske mitologije. Ona je svijetla božica sutona. Drevni Slaveni smatrali su je u zaštitnicom ljudskog sna. Prvo je svjetlosno tijelo što se pojavljuje na večernjem nebu - Večernja zvijezda ili Večernjača, zapravo planet Venera pri svojem pojavljivanju na jutarnjem nebu. Njeno je mjesto na zapadu gdje se večernja vrata rasklapaju po mrkloj noći. Vidi se samo navečer poslije zalaza Sunca ili samo u zoru poslije izlaza Sunca. Danica je Sunčeva i Zorina sestra.
Osim iznimnih nebeskih pojava može biti najsjajnije trajno nebesko svjetlilo nakon Sunca i Mjeseca, u društvu nebeskih tijela koja se mogu uočiti i danju, kao i uzrokovati sjenu.
Zora
Svijetla božica jutarnjeg svanuća, mira i sloge, jutarnja zvijezda, zaštitnica jutarnjeg rada. Ona daje Suncu snagu. Na izmaku noći, prije nego dan osvane ponovno se pojavljuje zvjezdana božica na istočnom nebeskom svodu (dok se Danica pojavljuje na zapadnom). Planeta Venera je u našem narodu poznata pod imenom Danica ili Večernjica. Vidi se samo navečer poslije zalaza Sunca ili samo u zoru poslije izlaza Sunca zato ju onda zovemo Zora. Zora je Sunčeva i Daničina sestra.
Živa
Živa je jedna od slavenskih boginja plodnosti. Kao i svako žensko božanstvo, Živa je jedan od oblika boginje majke. Međutim, majčinski aspekt je kod Žive još naglašenji nego kod ostalih slavenskih boginja (Vesne, Lade). Jedno od njenih imena, Zizileja opisuje Živu kao zaštitnicu djece i u tom svojstvu ona je boginja koja se brine o dejci i bdiije nad njihovom sudbinom.
Njena kosa je plava, boje žitnog klasja, u jednoj njenoj ruci je jabuka, a u drugoj jagode. Interesantan je mit o Živinoj kosi: njenu kosu spaljuje zli duh zbog čega joj Svetovid, njen pratilac, pravi kosu od čistog zlata
U Bjelorusiji se vjerovalo da je Živa tokom ljeta trudna zbog čega je bilo zabranjeno zabijati sječiva u zemlju da se ne bi povrijedila ova boginja.
Da bi odobrovoljili boginju plodnosti, muškarci su u polja postavljali izrezbarene kipove sa likom Žive. U istu svrhu njoj su nuđene ponude, obično u cvijeću ili plodovima. Zabilježeno je također da je Živi bio žrtvovan pijetao, od davnina poznat kao simbol plodnosti i sunca.
Lela
Sudeći po fukcijama koje se pripisuju ovoj boginji, Lelu možemo smatrati veoma starim božanstvom. Ona u religijiJužnih Slovena igra ulogu Šumske majke, čije je obožavanje vezano za period matrijarhata. Lela je najsličnija grčkoj Artemidi budući da je vezana za divlju žensku seksualnost i period u kome žena još uvijek nije bila potčinjena. Ona je bila boginja šuma, koja se brinula o šumskim stvorenjma kao i o ljudima koji u šumi traže sklonište. Lela predstavlja onaj aspekt žene koji se polako pokorava muškarcu i koji se predaje samo onome koji je jednako božanstven kao ona sama. Njen par je Sunce, kome je Lela vječna nevjesta, nazvana u lirskim pjesmama i Sunčevom sestricom. Kroz mitove o Leli možemo pratiti na koji je način vrhovno žensko božanstvo svrgnuto sa trona da bi podijelilo božanske funkcije sa svojim muškim parnjakom. Boginja matrijarhata sve više je gubila svoju moć da bi na kraju potpuno izgubila svoj božanski status u kršćanstvu, u kome nema ni riječi o ženskom božanstvu. Lela se u lirskim pjesmama javlja i u skrivenom obliku – kao divlja šumska djevojka koju prose mnogi ali je ne može imati nijedan. Kada ovu šumsku djevojku odvode prosci turskog cara, nebo izražava svoj bjes šaljući munje i gromove na njih. Kazna ih stiže jer su se usudili da otimaju sestru samog Sunca, mjesečevu rođakinju i šumsku vladaricu. Epske pjesme spominju djevojku Jelicu koja je najčešće družbenica heroja iza kojih se kriju solarna božanstva.
Suđenice
Stari Slaveni nisu vjerovali u sudbinu, niti su mislili da ona igra ikakvu bitnu ulogu u ljudskim stvarima. Ipak, morali su vjerovati da njome netko upravlja, taj netko bile bi rođenice. Da bi umilostili ove rođenice i suđenice, tj. da bi im podarile sretniju sudbinu Slaveni su im prinosili žrtve. Značajno je da ovo božanstvo poznaju svi Slaveni premda pod malo različitim imenima. Rođenice i suđenice su dakle bile boginje sudbine, koje bi kada se rodi dijete dolazile pod prozor da mu odrede životnu sudbinu.
Žene su se bojale zaspati nakon poroda, premda su umorne, jer k djetetu dođe tri ili sedam suđenica, pa mu određuju sretnu ili nesretnu sudbinu.
U starih Hrvata bio je običaj u noći po porodu ženi donijeti vino, kruh i sol, pa to ostaviti rojenicama na stijeni li u tzv. "suđeničkim jamama".
Kupalo
Povezana je sa slavljenjem ljetnih solsticija u noći između 23. i 24. lipnja. Božanstvo uroda, obilja i veselja. U narodu su izrađivali i lutku (nazivanu Kupalo) od slame ili drveta, odjevenu u žensku odjeću koja je u svečanoj povorci donošena do rijeke i bacana u vodu ili u vatru. U tom običaju važnu ulogu ima kupanje, skakanje preko krijesa, pletenje ivanjskog cvijeća i bacanje cvijeća u vodu. Vjerovalo se da je ovo jedina noć u godini u kojoj paprat cvijeta i da taj cvijet ima magičnu moć. On tada može uništiti demone, podariti uspjeh ili veliko bogatstvo.
Nia-Nya
Boginja poljskog panteona koji je rekonstruiran na temelju podataka iz djela Jana Dlugosza "Povijest Poljske" gdje je spomenuta kao boginja smrti o čemu se može zaključiti na osnovi korijena riječi- u ruskom "navy" znači smrt.
Voloska
Božica kućnog ognjišta.
Post je objavljen 14.02.2010. u 22:38 sati.