Vjerujem da, ako malo bolje razmislite, neke ljude iz svoje bliže ili dalje okoline upamtimo po nekim neobičnim događajima ili stvarima i ostanu nam cijeli život u sjećanju baš po toj neobičnosti.
Njeno ime je Šima, mislim da je sasvim jednostavna žena u dobi od nekih šezdeset godina. Upoznala sam ju prije dvadest godina dok sam radila u njenoj bližoj okolini. Jednom prilikom je nešto proslavljala te uz sokove donijela je i kolače. Po svom izgledu sasvim obični kolači, no okus…okus je bio poseban,neprepoznatljiv, ugodan, divan… To vam je slično kao u romanu Marcela Prousta „Utraženju izgubljenog vremena“.
Recept njenih kolača zadržala sam u svojoj bilježnici, među ostalim receptima.Pravila sam ih prošli tjedan i nekoliko puta prije toga, no okus kolača nikada nije bio kao okus Šiminih kolača.U čemu je tajna to samo ona zna!
Gospođu Šimu ponekad srećem na ulici, no uz smješak i pozdrav nema nekog duljeg zadržavanja i pričanja, jer svatko juri na svoju stranu. I sad zamislite kada bih jednom ipak malo duže stala, pa nakon uobičajenog pozdrava dodala; „Znate li po čemu vas pamtim? "
Post je objavljen 12.02.2010. u 07:52 sati.