Nekad sam to radila češće: kupovala cvijeće na placu. Nekad su mi to drugi radili češće: kupovali cvijeće. Iako se, bez obzira na to, količina cvijeća u mom životu stalno povećava. Zbog velike terase na koju neumorno dovlačim velike tegle i vreće sa zemljom, desetke lukovica, po kojoj širim jabuke i poneko južno voće koje ne uspijevam zaštititi od ovih minusa i smrzavanja. Čak i kad ga oblačim u vreće zemljanih boja koje snijeg uporno izbjeljuje.
Jutros sam na placu susrela cice mace. Svojim bijelim pufastim kuglicama omotale su štapove podsjećajući me na nekoliko godina djetinjstva provedenih uz njih. Točnije, na zagrebačkoj periferiji, pod Tahijevim gradom.
Da ste me tada pitali - kakvo je tvoje djetinjstvo, odgovorila bih: tužno. Tek poneko veselje uz cice mace, malu kujicu žutu od mudrosti i Savu koja se ne zaustavlja. Pružajući nadu da će i to djetinjstvo otići dalje, otploviti nekamo gdje je mirnije, toplije, ljubavnije. I hruštevi. Družina s kojom se igralo šah i koju se kasnije, za novu partiju, spremalo u kutije šibica. Odatle, iz tih kutija šibica, puno godina iza šaha izronio je stih:
Budi dobar, mali hruštu
Bacit ću te u djetinjstvo
A onda su došle neke druge vode, slane i otočke. Pa vrt s ružama i zumbulima, zalijevan poskrivećki, zbog susjeda koji nikako nisu mogli shvatiti to "razbacivanje vodom", a sve - na cvijeće. Vodovod je na otok stigao kasnije, kad sam već razmišljala o odlasku. I - perunike. Plavile su i ljubičastile moj život iz tuđih vrtova, toliko sam ih voljela, zastajala sam uz njih i sama nekako plava i ljubičasta. Naravno i one su napisale svoju pjesmu.
A ovdje, u kvartu u kojem živim posljednjih nekoliko godina, ima jedna zgrada neugledna i pomalo prljava, s prizemnim stanovima proširenim za nekoliko kvadratnih metara zemlje koji bi trebali biti vrtom. Ali, uglavnom to nisu. Vrt, mislim.Tek su spremište, smetlište ili praznina. Ipak, ima jedan nazovi vrt, uz stan čiji su prozori uvijek zamračeni, kao da nitko ne živi iza njih. Nikada nisam nikoga susrela, a blizu smo, često tuda prolazim. No, znam čiji je vrt, tko njega nastanjuje: perunike. Svake me godine preplavljuju svojom radošću.
Možda sam zato jutros, na malom zagrebačkom placu, cice mace ostavila njihovoj kanti. I kupila - perunike.
Jesam li, napokon, odrasla?
Post je objavljen 09.02.2010. u 16:24 sati.