Marketing
Kazimierz, dio 12. - Ustrajnost sjećanja
Salvador Dali - La persistence de la mémoire
Sjećanja su gadna stvar... odmakneš se malo od bilo koga-ili-čega, kad eto... sjećanja navale u stotinu boja (boja više/boja manje)... Po mom sudu, ona su rijetko su gratificirajuća... više služe kao instrument Velikog Inkvizitora koji njima čupa nokte sa Srca, mrcvari Dušu i secira joj nutrinu...
Kazimierz se posljednju godinu hranio sjećanjima; iako je znao da je to potpuno pogrešno, odlučio se (privremeno) uvući u njihovu ugodu, ušuškati se i pokriti njima kao najfinijim poplunom od čiste svile, punjenim guščjim perjem... istovremeno laganim i toplim...
No, svemu jednom dođe kraj... i koliko god Kazimierz čeznuo za nečim (njemu gotovo sigurno) nedostižnim, jednoga je dana - jednostavno - kao da je tome oduvijek tako (što u konačnici i jest), shvatio da neke situacije, ma koliko one idealne (pa gotovo i idilične) bile, jednostavno nisu realne.
Pastorale više ne postoje... Kazimierz mi je nedavno pričao da je čuo da se postoji osnovana sumnja da one, osim na platnima flamanskih i inih starih majstora nikada nisu ni postojale... Kasnije sam i sâm čuo da je po tome pitanju pokrenuta istraga; uhićenja zbog širenja glasina i uznemiravanja javnoga reda i mira očekuju se svakoga časa, a kolovođe će jamačno završiti u Remetincu...
* * *
'Riskirati znači izgubiti vlastito uporište na neko vrijeme.
Ne riskirati znači izgubiti vlastiti život.'
Soren Kiekegaard
I Kazimierz je riskirao; smatrao je da je rizik uvijek i svagdje opravdan; stvari su krenule nekim drugim tokom od onoga kojeg je on priželjkivao, pa i očekivao na neki način...
The road to hell is paved with good intentions... I njegove su nakane uvijek bile dobre, no u graničnim slučajevima kao što je Kazimierz, ni to nije dovoljno... I koliko se god trudio izvući situaciju na neku kakvu-takvu pozitivu, nije u tome uspijevao...
A kako je izgubio uporište, koprcao se, ne videći nikakvoga smisla kroz jedan duži period... a samim time niječući samome sebi oprost...
Na koncu, kada se sve svelo na zajednički nazivnik, ostao mu je samo privid života kao takvoga, i potreba - primalna potreba za otpustom svih i svega... i za mijenom, koja je postala jedina Kazimierzova misao-vodilja kroz svu snohvaticu oko njega i u njemu...
Genesis – Afterglow (Live at Circo Massimo, Roma, Italia, 14-07-2007)
'I kada sam sve izgubio, poklonio sam ti svoju dušu...'
A sada, kada je izgubio i nju, kao zadnji od sviju lumpen-proletera, Kazimierz je objavio emotivni stečaj, i to bez preustroja... zato što se, po Zakonu o očuvanju Energije, ništa ni u šta ne može pretvoriti... Sukladno tome, ni Kazimierz se ne može pretvoriti ni u koga drugoga, do u njega samoga, jedinstvenoga u svoj njegovoj nesavršenosti, samoobmani, krivdi i uzaludnim nastojanjima...
... osim možda u Ribu, u ovome trenu još uvijek zatočenu u bazenu... no u Ribu koja gleda na taj bazen kao na tranzitornu fazu... svojevrsnu fazu aklimatizacije, nakon koje će se zaputiti prvo u neko pliće More, a kasnije možda... i do Velike Bare, a i šire u tom smislu...
No niti u tome nema nikakove novine, on je ta Riba oduvijek i bio... kako u trenu samospoznaje, tako i sada, dok gleda vrijeme u negaciji vlastitog atavističkog oblika, u prelijevajućem samosagorijevanju i imploziji, i vječitoj težnji ka Vodi
Mike Oldfield – In the Pool
Post je objavljen 05.02.2010. u 15:08 sati.