U šestom poglavlju Lukina Evanđelja, odmah nakon Blaženstava, Isus svoje učenike poziva da na mržnju odgovaraju ljubavlju (Lk 6,27-35, usp. Mt 5,43-48). Taj tekst u tom kontekstu pokazuje kako je za Luku ljubav prema neprijateljima to što obilježava Kristove učenike.
Isusove riječi ukazuju na dva načina življenja. Prvi je onaj «grešnika», drugim riječima onih koji se ponašaju ne obazirući se na Boga i njegovu Riječ. Prema drugima se ponašaju ovisno o tome što od njih primaju, njihova je akcija zapravo re-akcija. Takvi ljudi dijele svijet u dva tabora – svoje prijatelje i one koji to nisu – i dobri su prema onima koji su prema njima dobri. Drugi je način življenja onaj prije svega usmjeren više prema Bogu nego prema ljudima. Bog ne odgovara ovisno o tome kako se prema njemu odnosi. Naprotiv, Bog je «dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima» (Lk 6,35).
Isus tako upire prstom u temeljnu odliku biblijskoga Boga. Kao izvor preplavljujuće dobrote, Bog se ne da uvjetovati tuđim opačinama. Čak i zaboravljen i odbačen, Bog ostaje sebi vjeran, Bog jednostavno ljubi. To je istina od samoga početka. Stoljećima prije dolaska Isusa Krista, prorok je razjasnio da je, za razliku od ljudi, Bog uvijek spreman praštati: «Vaše misli nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti» (Iz 55,7-8). Prorok Hošea čuje kako mu Gospodin govori: «Neću više gnjevu dati maha… jer ja sam Bog a ne čovjek» (Hoš 11,9). Riječju, naš je Bog milostiv (Izl 34,6; Ps 86,15; 116,5 itd.), Bog «ne postupa s nama po grijesima našim niti nam plaća po našim krivnjama» (Ps 103,10).
Novost u Evanđelju nije to da je Bog Izvor dobrote, već da ljudi mogu i trebaju djelovati na sliku svoga Stvoritelja: «Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan!» (Lk 6,36). Božanski nam Izvor dobrote dostupan po dolasku njegova Sina kao čovjeka u naš svijet. Mi možemo postati «sinovima i kćerima Svevišnjega» (Lk 6,35), ljudi koji na zlo mogu odgovoriti dobrim, na mržnju ljubavlju. Živeći neograničenu samilost, praštajući onima koji nas povrijede, svjedočimo da je Bog milosrđa prisutan u srcu svijeta obilježenog odbacivanjem ljudi, gdje oni koji su drugačiji bivaju odbačeni ili prezreni.
Neizvediva ljudima oslonjenim na vlastite snage, ljubav prema neprijateljima svjedoči Božjem djelovanju u našoj sredini. Nikakva ju izvanjska zapovijed ne može omogućiti. Samo osobna prisutnost božanske ljubavi, Duha Svetoga u našim srcima, omogućuje nam tako živjeti. Ta je ljubav izravni ishod Duhova. Nije slučajno da priča o Stjepanu, prvim kršćanskom mučeniku, «ispunjenu Duhom Svetim» (Dj 7,55) završava ovim riječima: «Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!» (Dj 7,60). Izravno slijedeći Krista (usp. Lk 23,34) učenik omogućuje da zemlju zastranjenu nasiljem obasja svjetlo Božje ljubavi.
Pismo iz Taizéa: 2003./4, odlomak
Post je objavljen 05.02.2010. u 09:00 sati.