Prošlo je nešto više od pola godine od mog druženja s blogom, i priznajem da moja ljubav i traje i raste... a ostvarenje mog sna o kamenoj kućici na škoju trebalo bi biti, ako Bog da, krajnji cilj.
Želim reći da su mi blogeri-graditelji bili i poticaj i prvi prijatelji, što se vidi i iz mog bloga. Kažu da prva ljubav zaborava nema... tako će oni i nadalje biti moj prioritet, pratit' ću njihove uspjehe, ali, nažalost, i velike probleme.
Ali moja priča ipak nije klasična graditeljska, barem ne za sada, a kako će se razvijati obnova pokazat će vrijeme... ako i kad započne, onda će to biti uz glavnu pomoć mojih muških ruku... što opet ne znači da moja riječ i slika neće to pratiti.
Poanta je da sam ja tako, igrom slučaja, upala među graditelje... blažena među muškima, ha, ha... a baš mi i nije mrsko, od malih nogu sam se bolje snalazila u muškom društvu, bebe mi i nisu bile naročito interesantne, ali oko kuće na kauboje i indijance, to da...
A vremenom sam upoznala i druge drage blogere, čijim blogovima volim prošetati, nasmijati se, popričati, i najvažnije, odmoriti se od ovih mojih teških tema, koje sam, eto, naslijedila kao breme, i moram ih iznijeti do kraja, nema mi druge...
A zašto sve ovo pišem?... piše u naslovu... i kada mi srce junačko ne bude moglo odoliti, a da ne napiše nešto što se možda i ne uklapa u opis mog bloga, uzet' ću mali odmor, kao sada...
I zato ću podijeliti s vama ćaskanje ugodno nakon dolaska mog diteta kući (nije baš da je mali, ali... znate već kakve su matere):
on: e
ja: jel' to pozdrav?
on: tako se kaže u mom selu
ja: a iz kojeg si ti to sela?
on: ako mi je kerum gradonačelnik, velikog
ja: pa nije te kerum odgaja, nego mater i otac
on: to je utjecaj ulice
Post je objavljen 04.02.2010. u 17:58 sati.