...još jedan dan.. ugrijana vrućom vodom para otvara mi put u prohladnoj kupaoni...radim si mjesta na ogledalu....gledam se kroz trepavice....sviđam li se sebi...vidim li sebe ili ona gleda mene....prstima pratim ožiljke duše vidljive i na roskastoj koži....ma pusti to...bljesne mi kroz glavu.. pitanje je kada i gdje..i da li.....još uvijek preispitujem se... mjesto je čuvano i još uvijek pod budnom stražom ....ne bude otkriveno.. na dlanu bistrog plavog pogleda i toplog osmjeha nebrojeno puta do sada je kao u gradskoj gužvi nemarno i ishitreno bilo bačeno, gaženo...i ništa to nije novo ...skoro da nema kutka kojim hodam, a da ne naiđem na pognute muškarce i žene kako nježno skupljaju ostatke u tom trenu samo za njih bitne.... nevjerojatno kako u toj gomili tijela samo sami.....duše se ne dotiču..
.....svejedno prsti prođu ožiljkom...i pitam se..aaa ne kažem si ...nema više čekanja...sada ili nikada...ili kreni ili šuti zauvijek..jer tu je i pruža mi ruku sa svojim toplim očima i glasom kojeg poznam kao slijepac...ovaj puta on meni daje gnijezdo iz kojeg ću letjeti .....a moji stražari uskoro će moći odahnuti....
Post je objavljen 03.02.2010. u 21:53 sati.