ili Odbijam zaboraviti
(pročitajte ovaj post do kraja, učinite taj napor iz zahvalnosti prema potpisnici ovog teksta, to je najmanje što možete učiniti za nju i za sebe, svi dodatni komentari su suvišni)
Sjedim za knjigom i pokušavam učiti... jednim uhom osluškujem Dnevnik... misli ponovno odlutaše.
Opet uhitiše naše branitelje.
Srce to više ne može izdržati... duša vrišti. Ako je meni, običnoj studentici tako, pitam se što nam očevi Domovine proživljavaju gdje god da su.
Kako li je tek onom branitelju koji je prolio svoju krv, a dijete mu se zbog raznih „kukolja" srami očevog braniteljskog statusa?
Kako li je tek onoj majci čiji se sin nikada nije vratilo?
Kako li je tridesetogodišnjoj odvjetničkoj vježbenici koja još uvijek ne zna za sudbinu i grob svoga oca.
Postavljaju li si drugi pripadnici našeg naroda ova pitanja?
Što je i vama hrvatskim medijima?!
Znate li da se u Haagu odvijaju ključni trenutci i ključna suđenja za cijelu nam Domovinu, a u izvještajima dobijemo riječ - dvije mjesečno?
Gdje Vam je želja za istinom i slobodom izvještavanja?
Zašto ne objavljujete neke priloge i pri tome sankcionirate svoje novinare.
Nije li Vas strah šutjeti?
Moja generacija
Moja je generacija na žalost zakazala. U glavi su im parole o Europi.
Kažu, ako netko nije kriv mora to dokazivati tamo u Haagu.
Što da ja kažem takvom mladom čovjeku čije su vrijednosti potpuno izmiješane, svijest izokrenuta a jedino o čemu se razmišlja je kako zaraditi što prije i što više novaca.
Takvima je domet, u političkim razmišljanjima, poslušati najglasnije medijske propagande.
Druga mišljenja ne poznaju niti ih žele upoznati.
Moji pokušaji da prijatelje i znance podsjetim i opomenem na ne tako davni rat i na današnje tragično stanje u Hrvatskoj vrlo često završavaju neuspjehom, a ponekad porugom i podsmjehom.
Često slušam prozivke za nacionalizam, jer ističem Hrvatsku i nacionalne vrijednosti.
Zar se mora posebno objašnjavati da ljubav prema Domovini ne znači mržnju za druge narode, rase, i cijeli svijet?
To što posebno volim svoju obitelj, ne znači da mrzim sve ostale oko sebe.
Profesor s fakulteta
Što kazati profesoru s pravnog fakulteta, vrsnom intelektualcu s brojnim diplomama i takvom svestranošću da je i u glazbi cijenjen, kada kritizira Thompsona na jedan vrlo neutemeljen način ?
Kao da je teško pročitati tekstove Thompsonovih pjesama?
Sjetih se Isusovih riječi te se na tren uspijem smiriti... Kažem na tren, jer oko nas je laž, gubitak dostojanstva i iskrivljavanje istine, a sve to uzima svoj danak.
Čak nam i povijest pišu drugi, nerijetko upravo oni od kojih smo se branili.
Djeca u školi o Domovinskom ratu uče iz jedne do dvije strane napisanog teksta.
Predsjednika države na misama posvećenim Gradu heroja i Domovinskom ratu nema, ali ima obraza prozivati Crkvu i antifašizmom opravdavati zločine.
Istina
Znamo li da je istina, kako ona iz 2. svjetskog rata tako i ona iz 90.-tih godina, iskrivljena i da je svijest o tome promijenjena.
Bleiburg je još tabu tema. Znamo li opasnost toga?
Ne znaju se posljednja počivališta naših predaka. Ne prokazuju se počinitelji.
Izjednačuje se krivnja. Stići će nas ruka istine.
Što ćemo reći njoj, našim precima i potomcima?
Naša odgovornost
Za mnoge stvari i sami smo odgovorni.
Zašto ne dižemo glas protiv nepravde kojoj smo svjedoci?
Gdje su svi ti učeni ljudi, znanstvenici, akademici, profesori?
Zašto oni ne govore više?
Govoriti više je njihova odgovornost i dužnost, jer Domovini koja naočigled propada treba opet pomoć.
Jesmo li svjesni da se danas sramimo kao društvo reći da volimo Hrvatsku?!
Sve države svijeta slave svoje heroje, grade im spomenike, snimaju filmove o njima.
Ponose se izborenom slobodom, nezavisnošću i obranjenim teritorijem.
A mi svojih heroja gotovo da i nemamo.
Samoubojstva ratnika postala su dio svakodnevnice. Što nam se dogodilo?
Ne trebaju nam više drugi neprijatelji, sami smo sebi postali smo sasvim dovoljni.
Gdje je naša ljubav?
Društvo je u teškoj moralnoj krizi i potpuno dezorijentirano.
Zemlja se prodaje, dio po dio.
Vjerska obilježja žele se ukloniti, učiniti nepoželjnima.
Štoviše, zabranjena su usmenim putem ne ostavljajući dokaz o tome.
Vidjeli smo puno nepravde, a mi i dalje šutimo.
Hrvatski čovjek stoljećima je bio porobljavan, gažen tuđinom, politički i ekonomski iskorištavan.
Nije li vrijeme da stanemo tome na kraj?
Da se osamostalimo i u našim glavama, a time i preuzmemo odgovornost za sve svoje postupke.
Gdje nam je ona srčanost, vjera, zajedništvo iz devedesetih?
Gdje nam je strast i borba za istinu?
Podsjetimo se zajedno tih dana ponosa i slave.
Pa isti smo ljudi, isti smo narod kao tada.
Čega se sramimo i za čime to strepimo?
Opet ću se malo osvrnuti na Sveto pismo i na psalam ljubavi koji kaže da je ljubav strpljiva, da je puna opraštanja, da se uzdiže u istini, uvijek štiti, uvijek vjeruje, sprječava zlo, nikad ne posustaje.
Gdje je naša ljubav? Gdje je naša istina?
Probudimo se!
Hrvatski narode probudi se!
Znam da si tu. Znam da osjećaš isto.
Znam da te boli kao mene... znam da ti je u prosjeku i materijalno teže nego meni.
Znam da nemaš posao i znam da pritisnut na svim poljima svog postojanja.
Da su ti uzeli dio snage. Ali izbora ima.
Hoćeš li moći svome djetetu pogledati u oči i reći da si se predao jer nije bilo smisla ponovno se boriti.
Kažu mi: „Pretjeruješ, čovjek je danas gladan, briga ga za domoljublje, od njega nema kruha na stolu".
Razumijem, ali zapitajte se ima li života bez časti i dostojanstva. Hoćeš li ti prvi ustati i reći da daješ svoj ponos ili ponos svog djeteta da bi obiteljski stol bio bogatiji?
Ja ne mogu i ne želim šutjeti i stoga, barem na papir, iznosim svoje čežnje i strahove, dižem glas za svako ono dijete koje će ostati poslije nas.
Dižem glas za svakog našeg pretka koji je dao svoj život za Domovinu.
Odbijam zaboraviti Sv. Alojzija Stepinca, odbijam zaboraviti riječi Pape Ivana Pavla II i njegovu ljubav prema nama.
Njegovo zapažanje posebne ljubavi hrvatskog čovjeka i Majke Marije...Njegovo pjevanje naše pjesme „Zdravo djevo, kraljice Hrvata".
Odbijam zaboraviti kralja Zvonimira.
Odbijam zaboraviti našeg prvog predsjednika i njegovu zaslugu za stvaranje hrvatske Države.
Odbijam kritike na njegov račun i vjerujem da je napravio sve što se dalo napraviti za Hrvatsku u danom trenutku.
Ruka koju treba naša Hrvatska
Narode, država nam je punoljetna. Osamnaest joj je godina.
Vrijeme je da ju usmjerimo na pravi put. Prepoznajmo to.
Prepoznajmo svjetlo i izaberimo sada.
Razmišljajmo sada. Izađimo na predstojeće predsjedničke izbore i preuzmimo odgovornost za vlastitu sudbinu.
Nema koristi od naknadnih suza ako na Pantovčak dođe osoba koju tamo ne bi nikako smjela doći.
Nakon dugog iščekivanja i traženja umirio se moj vapaj i moja bol jer sam napokon naišla na tako poznato i srcu drago razmišljanje.
Vapaj moje zemlje netko je čuo. Napokon nada.
Napokon na vidiku ratnik i vođa kakvoga sam priželjkivala. Izaberimo tog ratnika mirne ruke, staloženih promišljanja, provjerenih vrijednosti te dosljedne i časne riječi koja se oslikava u svakom djeliću njegova života.
Taj se ratnik nije okretao kako vjetar puše već je i u vrijeme najvećih oluja stajao dostojanstveno i uspravno.
Njegova ruka je i očinska. Nježna a opet čvrsta i sigurna.
Takvu ruku treba moja i naša Hrvatska.
Silvija Lažeta, studentica iz Zagreba
Silvija, Hvala ti!
Ivo
Post je objavljen 03.02.2010. u 08:53 sati.