Ogledalo moje duše
Zašto svaki puta kada se pogledam u ogledalo
kao da ne vidim više odraz svoj
Gledam u tamne i umorne noći
Sjetim se teške ne ispavane noći.
Zašto više kada gledam svoje ruke
Ne mislim na ništa osim na sve svoje muke
I kako bih pobjeći htio
Duboko, u hladnu crnu zemlju u samoći spokojnoj se skrio.
Život je jedan i živjeti ga treba
No što ako ti se više ni gledati neda
Kada srce jeca svakim kucajem u boli
Za smrt ono tiho preklinje, moli.
Primi me za ruku, povedi me daleko
Nekuda gdje mi neće doći netko
Kada budem usamljen i tužan
Kada budem uplakan i ružan.
Povedi me na otok okružen morima
Ostavi me tamo neka me sunce mije
Možda ni ne znaš koliko se u meni boli krije
Jednog dana shvatiti ćeš kako je
Kada sve što želiš jednostavno nestane.
Ogledalo moje duše
U njemu svjetovi se ruše
Život se gasi
A nema nikoga da ga spasi.
I eto me opet… ( ovaj blog je jedino utočište u koje trčim kada mi se dani čine crni i kada sunce grije zemlju… kada je život toliko hladan, hladniji od svih temperatura na svijetu)
Radije bih da me živog zakopaju i puste da umrem u spokoju nego da moram živjeti ovakav život…
Šutiš, trpiš i govoriš si kako je sve normalno… I onda shvatiš ono najbitnije… Čak i ako je normalno, ja nikada nisam volio normalne stvari, zašto sam sebe forsam da ih počnem voljeti? NE! Ne volim ih…
Ne volim normalan život, ne volim normalne ljude, ne volim normalni svijet jer sve što zovemo normalno nije normalno. Sve je izopačeno, klonirano… Toliko hladno i okrutno… Duši kao mojoj nije mjesto u tom svijetu.
Koliko je život dug i dosadan može nam posvjedočiti većina starijih. Ne, nemojte ih pitati jer oni su postali isprani. Koliko mogu vidjeti, svi su postali kolektiv, kao da razmišljaju kolektivnom sviješću…
Nemojte ih pitati, promatrajte ih… I onda, kada pomislim da uvijek mogu dalje, gledam ih i znam, oni mogu dalje. Oni koji su se uklopili. Ja nisam dio njih, dio nikoga… Ja sam osoba koja baulja uokolo u potrazi za mirom i spokojem.
Majka mi uvijek govorila svi smo mi drugačiji na svoj način… Zašto ja to ne vidim na toj masi ljudi? Ne vidim ,ne vidim…. Ne… Jer nisu… Zašto mene svi gledaju kao čudaka zato jer sam drugačiji od ostalih?
Zašto? To je prije bilo intezivno, sada je donekle i ok. No što bi bilo kada bih bio kao i svi? Bolje prihvaćen? Od koga? Mogu li ja u biti ikada biti bolje prihvaćen? Mislim da mi je suđeno biti ovakvo smeće kakvo jesam… Valjda je to jedino obiteljsko nasljeđe koje sam dobio. Baš lijepo…
Vjeruješ u to da se može vezati i biti opušten i onda opet ne možeš… Ne može biti opušten nikada… Jer kada jednom osjetiš, nikada više nisi potpuno svoj. I to je ono što košta… Suza, boli, vremena i života..
To je ono što ubija… Mene, druge… Sve…
Voliš jednom, voliš zauvijek. Ma što god mislio… To uvijek ostaje…
Kakvo je svijet usrano mjesto… Želim se maknuti… Od svega…. Zagrljaj… Valjda sve što mi treba… samo ruka na glavi dok se suze slijevaju niz grudi koje volim…. Valjda je utjeha jedini način da dani kao ovi prođu bez boli, posljedica…
Plah
Mogu osjetiti vatru koju pališ u meni kada me ljubiš
Mogu vidjeti u tvojim očima kada za mnom žudiš
I znam da me voliš svaki puta kada pogledaš u moje lice
Sjeti se i priznaj mi, kako je biti bez mene dok prolaziš kroz sive ulice
Tamo gdje smo bili jedno uz drugo
Moja ljubavi, moja tugo.
Vrijeme nije na našoj strani
I uvijek ono je sol na staroj rani
No vrijem nije mazilo ni jedno od nas
I tako godina za godinom prošla je za čas…
Srce mi se lomi kada gledam u slike prošlosti
Ono što je nekada bilo sveto
Sada je samo sjećanje na jedno lijepo ljeto…
Kada grad obuće svoju noćnu haljinu
Obgrljen u noći
I znam, nećeš doći
Suze mi klize licem bez cilja
Posebna kapljica sreće o pod se razbija.
Ne tražim snove, ne tražim obećanja
Ne tražim riječi i razočaranja
Samo jedan mekan i plah
Tvoj zagrljaj i tvoj dah.
Onaj stari osjećaj se vratio u mene. Kada koliko god se trudio osjećam se loše, ne raspoloženo i bezciljno.
Ponekad je razlog ona, ponekad ja … Većinom sve…
Nikada nisam volio ovaj život koji imam… Nikada pa ni sada…
Mlad sam kažu, pričaju mi o mogućnostima koje mi se pružaju… No to su sve tako zemaljske stvari… Ne privlače me…
Ja sam sanjar, i moj život uvijek ću živjeti na svoj način. Umjetničko uništenje realnosti…
Tjeraju me da živim kao i svi, tjeraju me da budem običan i žele ubiti u meni svaki dokaz da sam poseban… Žele me prilagoditi svojim režimima i naučiti, pripitomiti životu koji ne želim tako živjeti.
Ali neće to tako ići, nikada…. Radije ću umrijeti kao osoba nego kao lice bez odraza.
Držati konce života bi bi umjetnost , bilo bi to kao da se marioneta igra onime tko bi se trebao igrati njome. Kao marioneta koja je napokon slobodna… No ona ako postane slobodna, znači da se nikada više neće kretati… Slobodna marioneta je odbačena od ruke koja ju pokreče… Slobodan čovjek je samo mrtav čovjek… Znači li to da želim biti mrtav? Jer jako želim biti slobodan… Ne u fizičkom nego duhovnom smislu…
Želim neki unutarnji mir, ako postoji… Ili je to nešto kao američki san? Idea koja nikada nije realizirana? Ne znam stvarno… No polako sve to boli, opet. I sve se vraća na staro, opet. I onda, mislim da sve vodi na isto ono… od prije… opet sve iz početka… Kažem vam… Život proživite u par godina, a onda se ponavlja… Novosti su rijetke, većinom je rutina ista. Oh živote…
Toliko želim da te nema… A onda opet… Ne bih volio nestati dok me ona voli, dok me ona želi. Ne bih želio nikada učiniti je nesretnom… Volio bih da mogu učiniti sve sretnima, i sebe… Sebe mogu smjestiti uz nju… No…
Znamo kako su ljudi plahi, naučili smo više-manje svi…
ZNAM da me voliš… I VJERUJEM da me voliš… I ZNAM da možemo biti zauvijek zajedno… I VOLIM čuti kada mi to kažeš, da i ti to želiš. BOLI me kada umjesto emocija dobivam hladne odgovore, BOLI me kada ne vidiš stvari kojima me povrijediš i kada nakon svega što me jebe, ono u što vjerujem i gdje sam uvijek odlazio se odmoriti… Me nekako HLADNO odbaci…
Rekao bih da me ne voliš. Kada ne bih vidio sjaj u tvojim očima. Rekao bih da ti ne vjerujem da želiš biti zauvijek moja. Kada ne bi osjećao ljubav u tvojem zagrljaju.
Ti nisi razlog moje depresije, ti nisi razlog mojeg pogleda na život, barem ne onog negativnog.
Ti si doduše razlog, zašto ne mogu izdržati stvari koje sam prije mogao… Jer… Prije kada bih ti rekao kako se osjećam, osjetio sam da je netko uz mene. A sada ostajem sam… A sam, sam ne mogu ništa.
Nitko nije stvoren da bude sam, neki ljudi trebaju više, neki manje. Ljubav i poštovanje, pažnju. Ja sam valjda onaj koji traži najviše, koliko i daje…
Volim kada vidiš koliko te volim…
Uvijek sam iskren, uvijek sam predan… Emocijama nikada ne pokušavam vladati… I kada mrzim, tebe volim, i kada sve volim, tebe volim više. I kada sam spreman ubiti zbog tebe se mogu smiriti…
Ti si jedina osoba koja tako utječe na mene. Jedina čija mi riječ dopire do razuma kada ga izgubim… Zato sam te uvijek i volio, zato ću te uvijek i voljeti.
Ti si prva osoba koja je uspjela učiniti da ne pijem… tada nisam mogao izdržati dugo. No pogledaj kako je to završilo… Dečko s kojim si prohodala imao je veliku manu, opasnu manu. Mogao sam postati mladi alkoholičar a sada, gotovo da ni ne pijem.
Dečko s kojim si prije hodala, u kojeg si se zaljubila živio je opasno i svaki si ga dan mogla izgubiti… Sada više nije tako… Zbog tebe. Ne zbog mene. Jer sam sebi ne mogu udovoljiti, sam sebe ne mogu usrećiti…
Voljeti znači vjerovati u nekoga, voljeti znači predati se, dijeliti…
Voljeti znači i boljeti… No bol mora poznavati granice…
Sladak je okus suza isplakanih od sreće, gorak je onaj od tuge. Smrtno bolan je onaj od ljubavi.
Dok te vidim opet
Sjedio sam na klupi i gledao staze
Stopama našima sada neki druge gaze
Kao mi, rukama se čvrsto drže
Dok srca im se ljubavlju prže.
Danas je dan kao i svaki drugi
Opet sjedim i pišem, pronalazim se u tuzi
Znam da nisu lijepe riječi koje ću reći
Mrzim i pomisao prema sreći.
Gadi mi se kada se nasmijem i osjetim kako mi se miće lice
Mrzim kada pogledam se u ogledalo i vidim suze a nisu radosnice
Gadi mi se život, kada u njemu jedino svijetlo si ti
Ponekad tako daleko, gotovo da se ne ugasi.
Volim samo tebe
Iskreno i jasno
Svi znaju kada volim, volim časno
Uzdignute glave, otvorena srca
Spreman da idem ljubavnim putem i nikada ne skrenem s puta.
Gadne su riječi koje moram nekada čuti
Pomislim si da je bolje da šuti
I ništa mi ne kaže
Bolje nego da mi govori nešto pa slaže
Bole me oči, umorne od života
Nije lijepo voditi život noću
Ne vidjeti sunce i osjećati samoću
Nije lijepo živjeti kada gasi se dan
Ponekad osjetiš kako gasiš se i sam.
No moje oči ne mogu gledati svijetlo danje
Noću manje vidim te stare rane
No moje srce ne podnosi svijetlo dana
Toplina na njemu, još je jedna velika rana.
Ne volim da me grije sunce, jer to nisi ti
Ne volim da me budi dan
Kada u njemu sam sam
Ne volim živjeti ni dan bez tebe
Zatvorio bi dan zauvijek u sebe
Da samo noć bude oko mene
Dok ne dođe vrijeme da opet ugledam tebe.
I tako… Koliko bih mogao samo pisati…
A vrti se sve oko istog zar ne?
Život je sranje… ljubav… život.. ljubav…
Pisat ću opet…
bye
Post je objavljen 02.02.2010. u 22:33 sati.