Marketing
Posljepodne u planini
Ustao sam iz kreveta oko 1 poslijepodne jako ljut jer nisam ustao ranije. Međutim ubrzo sam zamjetio da vani pada snijeg pa sam se donekle odobrovoljio i odlučio poći na biciklističko planinarsku ekspediciju. U ruksak sam ubacio tri jabuke i nešto rezervne odjeće. Bez obzira na snježnu mećavu dobro sam napredovao prema 7km udaljenome Loboru, cesta je bila čista i slik gume na biciklu nisu predstavljale problem. Stigao sam u Lobor bez problema i jako dobro raspoložen zbog neočekivanog zimskog ugođaja jedino me završni uspon u duljini od 250-300m me skoro dotukao… Ipak se na neki način mogu smatrati početnikom na biciklu budući da nisam vozio 7 mjeseci. Nakon tri kraća odmora evo me kod klijeti. Klijet smo u neka ranija vremena koristili za skladištenje bačva s vinom, a danas između ostaloga služi i kao bazni logor za kraće planinarske ture… Tu sam samo spremio bicikl i pojeo jednu jabuku i krenuo sam strminom iznad groblja do pustopoljine (bolje reći pustopadine) obrasle šipkovim grmljem.
Prilažem prigodnu pjesmu koju sam napisao pred nekoliko godina vjerojatno 2005-05. Naslov je Obrada jer je to obrada neke teme ali ne sjećam se koje:
OBRADA
Znam da negdje tamo gore
Nalazi se podno gore
Baš na onom tamo brijegu
Kraj je pusti sav u snijegu
Trava suha, glog i trnje
Suhi snijeg i suho grmlje
U večer zimsku moram poći
Zove me i ja ću doći.
Na vrhu sam kroz borov šumarak stigao do predjela zvanog Pavlek, riječ je o travniku kraj kojeg vodi asfaltirana cesta do planinskoga naselja Bezaki.
Borov šumarak (Pavlek)
Nedugo sam napredovao asfaltiranom cestom i onda skrenuo kolnim putem ka sjeveru. Područje u koje sam stigao ubrzo nakon napuštanja ceste kolokvijalno se naziva Puljek što je u ovom kraju Zagorja čest naziv bilo šumskih bilo poljskih lokaliteta. Tu sam na visoravni sa njivama i poljima uživao nekoliko trenutaka u sniježnoj vijavici i prisjećao se mjeseca svibnja prošle godine kada sam tu skupljao bagremove cvjetove za čaj. Bilo je to točno tjedan dana prije putovanja u Mongoliju i sjećam se da mi je to bilo vrlo važno jer godinama tradicionalno dolazim u te krajeve skupljati bagremov cvijet. Nisam siguran da li mi se sada to čini kao daleka prošlost ili je sve to vrijeme zapravo brzo proletjelo, uistinu nemam definitivnoga zaključka po tom pitanju…
Visoravan Puljek
Uglavnom napredovao sam dalje kolnim putem između njiva i promatrao ogromne pseće i ljudske tragove u snijegu nadajući se da nisu svježi jer takvo društvo mi sigurno ne treba u prekrasnom planinskom kraju. Još sam jednom zastao i uživao promatrajući snježni vihor koji je podigao vjetar na polju na oko 15m udaljenosti. Ubrzo nakon toga stigoh na cilj tzv. Gornju Šudranu, vrlo zanimljivu stijenu gdje se u prošlosti u manjim količinama nekomercijalno kopao šljunak , a danas je nažalost u blizini nekoliko automobilskih olupina, guma i još raznog krupnog otpada. Ovo je z mene mitsko mjesto iz djetinjstva, sjećam se kako smo jednog davno ljeta na školskim praznicima pokušavali nekoliko puta dosegnuti to mjesto i kako smo u etapama dolazili na spomenutu visoravan Puljek i tu se susretali s ljudima iz obližnjega sela, čak se sjećam jednoga starca koji je čuvao jato purana i upozoravao nas da se čuvamo vukova i lisica. To je na nas imalo mističan učinak jer smo bili sasvim mali možda 3 ili 4 razred ne znam… Uglavnom purana danas na visoravni ima otprilike koliko i onda vukova, siguran sam da je taj starac bio posljednji puranski pastir pa je i ovaj naš davni susret bio pravi povijesni događaj!
Na stijeni obrasloj travom i niskim drvećem pojeo sam još jednu jabuku i pripalio aartz u svome mjedenom gorioniku koji sam kupio u Ulaan Baataru na kultnoj Crnoj tržnici Narantul.
Gorionik (eng. incens burner)
Naziv Crna tržnica potječe iz komunističke ere kada je to bila jedina tržnica u gradu (valjda i cijeloj Mongoliji) gdje su svi mogli slobodno prodavati svoje proizvode i što bilo. Prije nastavka moram se ovdje nadovezati na čizme koje sam nosio danas, jer i one su kupljene u trgovini rabljene vojne opreme NATO Shop u blizini Narantula. Riječ je o njemačkim vojnim čizmama s kojima sam jako zadovoljan, ne samo zbog njihove ljepote nego su se pokazale i nepromočivima iako je riječ o običnoj koži, a ne o nekom suvremenom materijalu tipa gore-tex™. Čizme su izuzetno teške što mnogi smatraju manom ali meni su vrlo udobne i osjećam se sigurno u njima jer poput pancerica štite stopalo i zglob. Podstavljene su nekim krznom no nažalost nisu dovoljno tople, u redu su dokle se u njima konstantno hoda no u slučaju stajanja u mjestu brzo dolazi do hlađenja. Nekoliko puta sam sasvim izgubio osjet u stopalima čekajući u kasne sate na autobusnoj stanici u Ulaan Baataru.
Natrag na stijenu- dok sam ja tako uživao u pogledu snježna mećava se sve više pojačavala, a i bližila se večer. Još sam na jednu granu objesio molitvenu zastavicu mong. khadag ili tib. khata i krenuo natrag.
Molitvena zastavica (mong. khadag) na vrhu
Na povratku sam imao velikih problema jer se snijeg počeo primati za cestu i slik gume su dopuštale postizanje vrlo male brzine tako da sam 7km na povratku odvozio vjerojatno najsporije od kako vozim bicikl.
Post je objavljen 21.01.2010. u 19:48 sati.