Baš kada usmjerim misli prema pozitivi, bez ikakvog razloga prošetam netom i vidim nešto... nešto što me ponovo vrati tamo gdje sam i bila. Ostavim poruku na mjestu gdje će je tko zna kada vidjeti, možda će proći mjeseci, a i godine... važno je samo da sam si na trenutak olakšala gorčinu koja se nakupila u meni. Poželim (pokvareno, ali poželim) napraviti nekome isto što je on napravio meni, da vidim kakav je to osjećaj. No ubrzo odustanem od nauma... znam da se ne bi osjećala dobro iza toga.
Tu sam gdje jesam, vrijeme sporo prolazi, nastojim ne razmišljati, nastojim planirati dan na način koji mi ne ostavlja puno slobodnog vremena. Nastojim biti sretna... i jesam, na neki svoj način. Imam na fejsu Happy Aquarium i hranim ribice, treniram ih, množim, raspravljam s mojim malenim dječakom o tome, kao dijete, ali ja i jesam dijete. Naivno, neiskvareno dijete. Rijetko pišem, da zaštitim samu sebe od razmišljanja.
Nasmijana sam... ne razmišljam o njoj... jer nije ona ništa kriva, on je donio svoje odluke, gurnuo me iz svog života... i ako je tako odlučio... ona je toga vrijedna, njemu je vrijedna, a ostalo je manje bitno.
Čak me pozdravio prije nekoliko dana, ne znam zašto, ni ne razmišljam... pozdravila sam i ja njega. Pitala obično pitanje, dobila odgovor i otišla. Imala sam posla. Puno posla. Joj, kako lažem. Uplašila sam se da ću i onaj sićušni napredak koji sam postigla izgubiti. Zanimljivo... svjesna svega, s jasnim činjenicama, još uvijek ga volim. I ne znam kada će to prestati... ne znam gdje griješim... ne znam zašto još uvijek razmišljam o njemu. Izabrao je nju... učinio me tužnom, nesretnom... tu za ljubav nema mjesta. Takav čin ne zaslužuje ljubav.
Ne idem na otok... ponekad sanjam kako me ljubi... i dan iza toga je nevjerojatno bolan. Trudim se ne oživljavati, u mislima, ni jedan trenutak, ni dobar, ni loš. Ne gledam kroz prozor kada pada kiša. Ne znam kako još da si pomognem. Znam da ga volim... tako jako ga volim, i ta ljubav će me ubiti... do kraja dotući. A nikako ne mogu naći način i rješenje kako da prestane. Jednom proći mora... valjda ću doživjeti taj dan. A ako ne... što mogu... tako je, kako je.
Post je objavljen 21.01.2010. u 17:19 sati.