Oni su ponos Hrvatske. Njihova djela pronose ime Lijepe Naše širom svijeta. Njihovi postupci sa puno uspjeha našu zemlju dovode na naslovne stranice u novinama i na web portalima, te u udarne minute TV programa. Nije, nažalost, riječ o našim vrhunskim sportašima, nego o crnoj točki našeg sporta: navijačima.
Već četvrti put organizatori prvog grand slama sezone muku muče sa huliganima in general, a hrvatskim huliganima in concretto.
Da mi je netko prije desetak godina spominjao huligane na teniskim susretima, nasmijao bih mu se drito u facu. Teniski huligani: oksimoron, rekli biste. Ortodoksni moroni, rekao bih ja.
Tenis, bijeli sport, sport za gospodu, prije je bio sport za elitu, kako na terenu, tako i na tribinama. Fina, mirna, kulturna publika... Bečka škola, takoreći.
Naši "navijači" su fino otpočeli 2010. godinu, prezentiravši prave manire pljuvanjem i udaranjem fotoreportera novina "herald sun", te divljanjem 11-orice navijača tijekom susreta između Karlovića i Štepaneka. Tih 11 debila, jer drugačije ih nikako drugačije ni ne mogu nazvati, palili su baklje, te se nasilnički ponašali prema ostalim gledateljima, uz prijetnje i galamu.
Sjećam se prvih incidenata naših navijača na Australian Openu, i totalne nepripremljenosti službi zaduženih za sigurnost. Jer, tko bi pri zdravoj pameti očekivao navijačke nerede na teniskom turniru. Zato sam toliko ponosan, mi Hrvati uvijek smo bili inovatori, uvijek smo rušili stereotipe. Izgleda da smo uspješno srušili stereotip o odlasku na meč na grand slam turniru kao obitemlskom izlasku...
Nakon što su u proteklom desetljeću pronijeli slavu naše zemlje, na raznim sportskim natjecanjima i u raznim zemljama, uspjeli su, valjda, na svim kontinentima osim Antarktike i u skoro svim sportovima postići da Hrvatsku i Hrvate spominju sa strahopoštovanjem. Malo je sportova koji nisu okusili čar autohtonog hrvatskog navijanja.
Uvijek smo si tepali da smo sportska velesila... valjda jedino u čemu premašujemo brojku vrhunskih sportaša po broju stanovnika je broj kretena kojima je smisao života da zaogrnuti hrvatskom zastavom naprave sranje na nekom natjecanju, i tako dovedu našu zemlju na naslovne strane, jer kako bi rekli PR-ovci, i loš publicitet je ipak publicitet, neka se priča o nama, pa makar i loše...
Rijetki su sportovi u kojima hrvatski huligani nisu imali svoje nastupe: redovito su to sportovi koji još nisu iznjedrili hrvatskog sportskog genija koji bi mogao stvoriti kritičnu našu sljedbenika.
Zamišljam tako, za koju godinu, kad Hrvatska izbaci nekakvog šahovskog wunderkinda i taj nastupi na prestižnom FIDE-ovom turniru u mirnom ruskom gradiću. Recimo da se odigrava odlučujuća partija, u dvorani nekih tisuću gledatelja u tišini na video zidu prati tijek partije. Naš velemajstor upravo je povukao potez kojim je pojeo protivničkog pješaka i nalazi se u povoljnijoj situaciji. Odjednom, dvadesetak u kockasto odjevenih spodoba, zapali bengalke i počne pjevati:
"KOL'KO NAS IMA... JEBOTE KOL'KO NAS IMA" uz povremene uzvike "Za dom spremni!"
Međutim, ometen događajima u publici, naš velemajstor radi kardinalnu grešku, i iz dobijene pozicije našao se u neobranom grožđu, te je, nakon nekoliko poteza, prisiljen predati partiju. U tom trenutku, u publici nastane kaos, i ista ona skupina degenerika počne razbijati sjedalice i bacati ih po dvorani.
Sutradan sve novine vrište o hrvatskim šahovskim huliganima, glavni tajnik FIDE opravdava slabo osiguranje, jer, tko bi pri zdravoj pameti očekivao navijačke nerede na šahovskom turniru.
"Šahovski huligani," čudom će se čuditi neki drugi bloger, "pravi oksimoron..."
Moroni, dašta nego moroni...
Post je objavljen 19.01.2010. u 04:19 sati.